Kvantno sranje

Zalutala sam danas na nečiji status. Sad... Zalutala je kriva riječ. Zalutala bi značilo da sam krenula negdje drugdje pa pogrešno skrenula, značilo bi da sam slučajno krivo kliknula, a istina je da imam taj neki običaj klikat ljude koji su mi zanimljivi kako bih se uvjerila da doista jesu zanimljivi. Kliknut ću na vas ako imate smiješnu profilnu, kliknut ću na vas ako mi se sviđaju vaše naušnice, ruž ili kućni ljubimac. Kliknut ću ako mi se sviđa vaš javni komentar na status mojih prijatelja ili ako vam je komentar baš onako, govnarski, onda ću isto kliknut da vidim tko to jede govna po profilima mojih prijatelja. 

Došla sam tako danas na status neke žene. Status kakvih tjedno osobno napišem dvadesetak. Benigni, poluzajebantski rantovi koji služe tome da se nasmijem stvarima koje me realno nerviraju toliko da se pitam za koliko ću vremena oboljeti na živce. Ne poznajem ženu. Stvarno. Nemam pojma kakav joj je život. Ne znam ima li bolesne roditelje. Ne znam je li joj umro pas. Ne znam ima li problema s instalacijama, poslom ili joj je život bajka. Možda ima najboljeg dečka na svijetu. Možda se razvodi od muža. Ili žene. Možda ima troje djece koja joj skaču po glavi, možda nikako da ostane trudna. Ne znam. I ne znam što se skriva iza ranta. Znam samo da je skroz normalno da se čovjek na nešto požali. I da ga zbog toga ne razapnu. 

Ryan McGuire

Neki sam se dan rasplakala zbog nezrelog avokada. Prije nego me proglasite razmaženom hipsterkom, voljela bih objasniti da je taj avokado bio samo točka pucanja, ona kap koja prelije čašu nakon dugo, dugo vremena, zadnji u nizu stvari, najmanje bitan, ali toliko simboličan. Zar baš sve ovaj tjedan mora biti struggle?! To mi je bilo u glavi. 
A čak i da nije. Čovjek smije plakati zbog avokada ako mu se plače zbog avokada. 

Nekoga na koljena baci nezrelo i prezrelo voće, nekoga promet, što je ovu nepoznatu ženu bacilo na koljena uopće nije bitno. Bitno je da je ne znam, i ne znam ništa o njenom životu. Dobro, gotovo ništa. Znam da joj je na status, osim mene, zalutala još jedna žena koja je ne poznaje. Ni tu ženu ja ne poznajem. Ne znam kakav joj je život, ima li bolesnog djeda, je li joj umrla baka, vara li je dečko, jebe li je šef. Ne znam gotovo ništa o njoj. Osim da se ponaša kao samoživo govno. Jer ako bilo kome, bilo kada, u bilo kojoj situaciji neironično kažeš (ili u ovom slučaju - napišeš) Kako zračiš, to privlačiš, moja je noga odmah privučena tvojom guzicom - bit će da ti je dupe poslalo želju u svemir da ga se nabije. 

Nekako mi cijela ta persona zrači kao da bih uzela knjigu "The Secret" i namlatila je njome. Jednostavno cijela privlači da je nokautira dvjestotinjak stranica tvrdog uveza. Eto. 

Ako toliko nemaš empatije da si u stanju drugoj osobi reći da je sama kriva za svoju tugu, nesreću ili jad, trebaš znati dvije stvari.
Prvo, law of attraction je sranje. Hej, ako pozitivno razmišljanje pozitivno utječe na tvoj život, thumbs up, čestitam. Ali nemoj ni na sekundu pomisliti da su beskućnici bez kuće i sirotinja gladna jer NE VIBRIRAJU DOBRO PREMA SVEMIRU. Ljudi ne dobiju rak jer vibriraju kancerogeno. I ne, to nema nikakve veze s KVANTNOM FIZIKOM i prestanite upotrebljavat riječi energija i kvantno jer svaki put kad upotrijebite pogrešno pojam iz fizike, negdje umre psić i anđeo izgubi krila. Jebiga, očito su krivo vibrirali. 

Drugo, postoji nešto što se zove just-world fallacy i za razliku od gore navedenog nije scam. Radi se samo o našem faličnom umu kojem je potrebno da vjeruje u kozmičku pravdu, božanske sile, karmu i sudbinu: da se dobrim ljudima događaju samo dobre stvari i ako ti se dogodi nešto loše, sam si kriv. Ili si loša osoba ili si nesposoban ili TAKO ZRAČIŠ. 

Ne znam. Možda se bezveze ljutim na ženu bez empatije. Možda je samo psihopat koji naprosto nema osjećaj za druge, rodila se takva. Nije njezina krivica. Ne zna bolje. 
Ne možemo svi biti empatični. 
Neki moraju bit čista kvantna energija i vibracije. Neka ih. Dalje od mene. 

Primjedbe

Popularni postovi