Kao najpametniji kompjuter

Pitali me danas kako se osjećam. Ne znam kako da na to pitanje odgovorim. Mislim, znam. "Dobro." 
To je odgovor koji se uvijek traži. Ali nije mi u glavi. U glavi mi odmah onaj vic o najpametnijem kompjuteru i Muji. Znate taj vic? 
Napravili najpametniji kompjuter na svijetu i prilaze mu redom znanstvenici i ispituju ga nevjerojatne stvari. Traže rješenja matematičkih problema, zanimaju ih tajne svemira i smisao života. Na sva pitanja kompjuter bez greške daje odgovore. Priđe mu tako i Mujo, upita nešto, a kompjuter se počne tresti i na kraju se samozapali. "Pa dobro, Mujo, što si ga pitao?" upitaju Muju. "Samo sam mu rekao: Š'a ima?"
Eto, tako sam. Nije mi dobro. Možebit da sam control freak pa me sjebava što (otprilike) nemam ništa pod kontrolom. A možebit da ne možemo uvijek svi bit dobro, a sad je moj red da ne budem. Prestala sam zato pisati toliko, sve čekam da me prođe. Zaboravila sam, dakle, čemu služi ovaj blog. A služi da kad je sranje, napišem da je sranje. 
Sranje je. Probala sam gratitude journal. Znate što je to. Svaki dan pišete stvari na kojima ste zahvalni. Nebitno koliko velike ili male. Lijepo ste našminkani, vani je sunce, nije bilo gužve u prometu, kava je bila fina, imate posao i krov nad glavom... Sve su to stvari na kojima čovjek može biti zahvalan. Jasno je to meni. Samo kad danima pišete kako ste zahvalni jer niste gladni kao djeca u Indiji niti žedni kao ona u Africi, e pa onda vam je život baš posran. Nije posran kao bolesnoj djeci, ali jebemu, posran je. Skroz je legit osjećat se loše. Ne znam jesam li preveliki cinik za gratitude journal, ali nije mi išlo. Nije mi išlo da pozitivom dovučem još pozitive u svoj život. Činilo mi se da se ponavljam, a kad ste stalno zahvalni na 5-6 stvari, postane vam jasno da... Da se ne ponavljam. Nije funkcioniralo. Očito nije za svakoga. 
Sranje je. Guglala sam psihoterapiju. Jesam. Ima jedan striček u istoj ulici gdje nam je veterinar, i još jedna poliklinika dvije ulice dalje. Zgrada mi okružena psihoterapeutima. 
Ali ne ide mi se. Jer mi se ne priča. Što na psihoterapiji rade ljudi kojima se ne priča? Dolaze i šute sat vremena? Moguće da ni to nije za svakoga. Da čekam još malo, da vidim, možda prođe? Kako prolaze takve stvari? Treba im vremena? 

Primjedbe

  1. Daš si neki realan rok i onda preispitaš stvari.
    Iz iskustva ću ti reći da kada daš 300 kn za 45 min nešto ti ne da baš šutiš ;)
    Ili šutiš pa platiš i skužiš da ti i nije tako loše da platiš sljedećih 300 kn.

    OdgovoriIzbriši
  2. Ovako se osjećam već jedno vrijeme i nemam savjet. Pokušala sam sa zahvalnošću. I svodi se na iste stvari koje mi jednostavno nisu dovoljne. Očito, ne znam. Mogu ostvariti i ove druge, ali zbog obiteljske i svakakve situacije zapravo imam Sofijin izbor u kojem mogu, ali ne mogu odabrati sebe. Ne želim raditi žrtvu od sebe zbog toga, to je u konačnici moj izbor, mogu drugačije i paliti mostove, a ne znam ni koliko bi to bilo dobro rješenje.

    Što se psihoterapije tiče, koliko god bahato zvučalo, mislim da previše toga znam. Frendica je psihoterapeut i kaže da znam unaprijed sve što će mi reći, ali jednostavno to ne mogu primijeniti na svoju situaciju ili ne koristi (kao zahvalnost, afirmacije i što ja znam). Mislim da sam i ja previše cinik za sve to. Ne daje mi se 300 kn za 45 minuta jer mislim da bih se čisto zbog toga osjećala loše i nakon toga :D

    Pomaže mi vrijeme za mene, razgovor s prijateljima kojima nije naporno slušati, osjećaj da se smijem osjećati loše bez obzira na to što je milijardama ljudi gore, šetnje, knjige, glazba, kave. Dan po dan, jedan je bolji, drugi je gori pa opet dođe bolji. Dok god nije samo mrak, dobro je.

    Probaj pročitati The nature of happiness, i meni je u planu, navodno je dobra.

    Ako dođeš do nekog izvanrednog rješenja, javi :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Vjeruj mi da znam o čemu pričaš. I ja sam bila uvjerena da znam sve, da je sve u mojoj glavi i da ću čitanjem svakakve literature nekako se izliječiti. Čitavih 10 godina sam bila uvjerena u tom. Cijele dvadesete sam bacila u vjetar. I jednog sam dana rekla Dosta! To nije život nego preživljavanje. Kod mene nije bilo samo u psihi već je bilo i fizički. Da sam barem probala nešto napraviti ranije. Nije da nisam... pokucala sam na sva moguća liječnička vrata, samo se nisam htjela suočiti s onime što sam znala da je neizbježno.
      Koliko god mislila da znaš sve, vjerujem da i ti znaš da ne znaš ama baš sve. Kao i kad pričaš s nekom drugom osobom, tako i psihoterapeut ima nešto za ti reći što ne znaš. I nisu svi psihoterapeuti isti. I nikad nemoj da ti prijatelj bude psihoterapeut. Za stvarnu pomoć treba netko tko gleda s distance na tvoj život i na tvoje probleme. Logično da ti znaš sve što ti ta tvoja prijateljica psihoterapeut ima za reći kada ste vjerojatno istih godina, odrasle u otprilike istom okruženju, čitale literaturu koja je izlazila "u vaše vrijeme". Probaj s nekime tko je potpuno drugačiji, npr. gđom Nadom Anić ili dragicom Barbarić.
      Ne postoji beznadan slučaj. Ako stvarno imaš volju da nešto promijeniš onda slušaš što ti ta osoba ima za reći, primjenjuješ to što ti kaže... Recimo da plaćaš da ti otkrije neki nov način razmišljala na koji do sada nisi razmišljala. New pont of view. Postoje razne vrste psihoterapija - kognitivno-bihevioralna je čudo jedno. Postoji i mogućnost da komuniciraš sa psihoterapeutom preko Skype, ako nisi iz Zagreba. Želim ti reći da postoji način da ti bude bolje. I vjeruj mi, 300 kn nije ništa kada (isto toliko daš automehaničaru da ti sredi auto pa niti ne trepneš) te netko može vratiti u život. Sori, ako sam bila naporna, ali bilo bi mi žao da ti sve ovo nisam napisala.

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi