O knjigama, ludilu i mačkama

Bila sam u Bologni, na sajmu knjiga. Što je kul i zanimljivo i pozitivno, and all that jazz. Prateći s pristojne udaljenosti što mi se događa u državi, dnevno sam se bar triput zapitala hoću li se imati kamo vratiti, ili ćemo na granici naći neku traku s prekriženim lubanjama i ljude s maskama koji nam mašu da zaobiđemo teritorij Hrvatske jer tu više nitko nije normalan. 

Možda najdojmljiviji trenutak čitavog sajma, trenutak u kojem me luda ženska odvukla na svoj štand, prekriven fotografijama i neopisivimo lošim crtežima svog mačka, s kojeg je lagano svirala jednako loša pjesma o već spomenutom mačku; i na iznenađujuće dobrom engleskom koherentno objasnila da ima čitavu seriju (loših) proizvoda, od bojanki i slikovnica, do pjesmica i youtube videa o tom svom mačku. Da su ilustracije dobre, da su barem manje loše, mislila bih da je žena malo trknuta, ali što sad, slijedi svoje snove. 

Međutim, škrabotina pilića (barem mislim da je žuta fleka s crnim nogama pile) na uskrsnoj bojanci potvrđuje da je žena odavno izgubila svaki doticaj sa stvarnim svijetom i trenutno živi u nekom u kojem je njen mačak jako poznati lik, ima svoje bojanke, slikovnice i crtiće, svi pjevuše pjesmicu o njemu. 

Dok sam je gledala kako samouvjereno pokazuje koliko je njezin mačak dugačak i govori da ima čak osam kila, ja sam vidjela hrvatskog "poduzetnika" koji priča o impresivnom broju svojih zaposlenika i carstvu od kojeg su, znamo svi, ostali samo dugovi. Dvije su razlike između njih... Ona je uvjerena da njezin mačak zaslužuje slavu, on je svjestan da laže da mu je firma uspješna. Ona je draga žena koja previše voli svoju mačku, a on je lopov i megaloman koji bi trebao sjediti u zatvoru. 

Primjedbe

Popularni postovi