Kada stvari krenu loše

Danas je Štulićev rođendan. Budući da je jedina osoba kojoj je manje stalo do Štulićevog rođendana od mene Štulić sam, sigurno se pitate kako uopće znam da mu je rođendan. Pa društvene su mreže prepune čestitki, upućenih onako u prazno, kao RIP-ovi za najnovije mrtvace ili revolucionarni lajkovi protestnih postova. 

Što bi se desilo da Štulić nije postao taksist na trulom Zapadu? Bi li postao hrvatski Cohen? Teško. Bi li svirao s Dujmićem i ostalim metuzalemima u nekom revival bendu mrtvih karijera? Možda. Teško. Vjerojatno bi završio kao Stublić. Ili u najboljem slučaju Leiner. Ali neovisno o tome kakav bio njegov hipotetski izbor, sigurno je da bi ga Hrvati mrzili istom ovom strašću kojom ga sad obožavaju. Štulić je zapravo umro. Kao što Ivo Gregurević vikne u filmu Krste Papića, Umro sam, al' sam živ! 

Realno, ništa ne stvori fanove brže od smrti. I tako je Štulić svojim odjebom stvorio fanove koji žale nad ogromnim talentom i genijalnošću čovjeka za kojeg ne bi marili da nije samoubio svoju karijeru. Da je Štulić genijalan vidimo po tome što je otišao iz Hrvatske. 

Tri odlomka dalje i, nećete vjerovati, ali ovo nije post o Štuliću. Ovo je post o narodu koji danas čestita rođendan mrtvom pjesniku i buni se lajkovima protiv pljačke koju nad njim provodi vlastita Vlada, umjesto da izađe na ulice i jebe im sve po spisku. 

Sretan rođendan, Johnny. Izvukao si se na vrijeme. 

Primjedbe

Popularni postovi