Još jedan post o tome kako baš ne volim ljude

Današnji dan je u znaku ljudi koje boli kurac za druge ljude. A takve najviše volim. A pod tim mislim da ih ne volim nikako. Ne znam jesu li oni bili zadnji u redu kad se empatija dijelila ili su je odbili misleći da su dovoljno savršeni, ali kako se to bude cijepljen protiv empatije, kako ti mogu svi drugi bit nebitni, kako možeš vidjet samo sebe i ostat imun na tuđe suze i životnu tragediju, uvijek će mi ostat nepoznanica. Ali dosta o mojoj kolegici, potvrđenom psihopatu, ajmo malo o meni, serijskom mlatitelju u nastajanju. Mlatitelju sporih ljudi po dućanima. 
Ispred mene u redu par. Hešteg SurfanjeJeŽivot, hešteg VanLife, hešteg HipijiNeZnamŠtaJoš. On ima maramu (!) na glavi i sunčane naočale na nosu, kao da je sad dojedrio na valovima oceana, jedino ga seljačke hlače odaju da ipak nije. Hlače i činjenica da surferi nemaju neki razlog imat naočale na nosu usred dućana u Zagrebu. Jer nisu majmuni. Ona je očito mlađa od mene, ali izgleda bar 15 godina starije. Vjerojatno se na pješčanim plažama istog oceana sunčala bez zaštite, jer njezine bore imaju oči. Njezini ispucali vrhovi imaju vlastite ispucale vrhove. 
Drže se za ruke. Dok stoje u redu. Između dvije blagajne. Ljudi se guraju pored njih, oni ne puštaju. On diže košaru-kolica jednom rukom na traku (baš si baja, surferu), jer ako joj pusti ruku pobjeć će mu valjda. Trebale su mu tri minute da pospremi tom jednom rukom dvije čokolade u vrećicu, nemoj me jebat da ja moram lovit svoj špeceraj po blagajni jer si ti preglup da upotrijebiš obje i makneš se. 
Da je ležerniji, istopio bi se po podu valjda, jedan od onih koji izgledaju kao puding, kao da dvije kosti u tijelu nemaju, baš su si relaxed i laganini. Toliko je bio usporen i bahat da mi je došlo da ga nalupam palicom koja odvaja stvari jednog od stvari drugog kupca. 
Izađu dva koraka ispred mene, on pušta njenu ruku da si sirena otvori sladoled. Pa pička vam materina, sad se ne morate držat. 

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi