O osobnom prostoru

Znate one scene iz američkih filmova u kojima se mlade žene bondaju s nepoznatim babama u parkovima, redovima u dućanu ili banci, sredstvima javnog prijevoza ili haustoru? Scene u kojima se baba nagne prema mladoj ženi i kaže nešto sasvim neočekivano, nešto što nimalo ne pristoji gospođi njezinih godina (ne znam zašto, babe obično izgovaraju jedino i samo stvari koje ne pristoje gospođama njhovih godina, što ih onda nekako čini normom, zar ne?), nakon čega se obje šeretski nasmiju i mi vidimo da su prebrodile generacijski jaz? Takvu scenu sam danas imala s babom u dućanu. 
Osim što se nismo bondale, šeretski nasmijale, prebrodile generacijski jaz, a jedino neočekivano što se desilo bilo je da mi se posve nepoznata žena unese u facu, dahće za vratom i šapće u uho. Znam, zvuči kao perverzija, ali nije bilo, samo je htjela prokomentirati kako jadna ja jer stojim u redu, a samo imam kruh, i zašto nemaju brzu blagajnu. Nešto tako benigno, a ne padne na plodno tlo, jer ako sam tlo, ja sam baš ono neko tvrdo, koje kad kreneš štihati slomiš štihaču (ne znam kako se književno kaže i mrsko mi guglati, guglajte sami ako ne znate). Ja sam tlo od kojeg se takvi biseri odbiju i odlete, nema im života na meni. 

Voljela bih da i u praksi imam volje i razumijevanja za usamljene starice, kao što imam u teoriji. Zapravo, nepoznate usamljene starice. Jer za poznate imam i volje i vremena i snage i energije, ali nepoznatih se ljudi grozim, gotovo patološki, pogotovo kad uđu u moj osobni prostor, šapću mi na uho, naslanjaju se na mene i dahću mi za vrat. 

Ja sam jedno tako pristojno čeljade, netko tko neće stajati preblizu nekome ni kad na zebri čekam da se upali zeleno, i nisu mi jasni ljudi koji tako bezobrazno uzurpiraju tuđi prostor, kradu tuđi zrak, ostavljaju svoj dah i (znojni) dodir na tuđem tijelu, i ne misle da je to odvratno. Kao što jest. Kad netko prisvoji moj dio prostora, taj me čin ispuni općim užasom i panikom, želim pobjeći, želim da se prestane disati u mom smjeru, i želim da me se prestane dodirivati. Ako te nisam pozvala u svoj osobni prostor, ne ulazi u njega. Nije teško, stvarno nije. Ako prilaziš nepoznatoj osobi, ne čini to tako da je fizički zagradiš i uneseš joj se u facu. Osim ako nisi manijak, u kojem slučaju good work, ponašaš se točno u skladu sa svojom manijakalnom osobnošću. 

Primjedbe

  1. A mene zbog ovoga bližnji smatraju čudakom....gadim se i ježim na preveliku blizinu, posebno nepoznatih, neokupanih i nevaspitanih...mrzim redove, gužvu i stiskavac svake vrste. Pa, ako sam "asocijalna" zbog toga, važi. :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi