O krompirima plave krvi

Studirala je sa mnom i sjećam se da je pričala da je iz obitelji intelektualaca, i da su joj svi u familiji doktori i profesori, a baka joj je čak nekakva grofica. I onda je usred predavanja, mrtva-hladna, digla ruku i pitala profesoricu: "Oprostite, kaže li se krumpir ili krompir?" 
Pa ima da ti svi u familiji vrate diplome, i baba titulu da vrati. 

Ne volim snobizam. Pogotovo taj što se prenosi s generacije na generaciju, kao fini beštek. Jer mogu ti u obitelji svi biti genijalci, a ti možeš baš bit debil. Vole se majka priroda i genetika tako šaliti. Jer smo uglavnom samo slučajna posljedica niza slučajnih događaja. Neočekivani kraj vica. 

Ljudi vole to kurčenje, vole se hvaliti tuđim postignućima. Baka mi je grofica. Pradjed mi je bio general. Naša obitelj ima svoj grb. (Moja vrtićka grupa je imala svoju himnu i grb.) Mi smo otjerali Turke. Par je koraka od babe do Turaka, od obiteljskog ponosa do nacionalizma. Pitam se jesu li nekad mladi ponosno pričali o Krbavskoj bitci koja se desila prije njihova rođenja, kao što danas pričaju o vojnim akcijama koje su se dešavale dok još nisu bili u planu? 

I to što ti je otac puzao po blatnim rovovima da obrani ovo što nazivamo domovinom, ne znači da je išta od toga tvoja zasluga, niti znači da smiješ okolo šamarati azilante. Jednako kao što tuđi doktorat ne jamči da imaš mozga, ne daje ti tuđa spomenica rata dozvolu da budeš šupak. 

A ne znači ni vlastiti doktorat, nažalost, da si intelektualna veličina. Pogledajte nam samo ministra. Moguće da je i on iz kakve fine familije grofova, markiza i primarijusa, pa ne vrijedi. 

Bolje nama običnim kmetovima. Ne vučemo za sobom srebrni beštek, ni težak teret povijesti, tradicije i parenja u bliskom srodstvu. 


Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi