Kurac od države x 2

Ima od toga preko 10 godina kako sam se našla u društvu djevojke s posebnom potrebom. Potrebom da svima opiše kako je njezina obitelj bila maltretirana za vrijeme Jugoslavije, kako ni brat ni ona nisu mogli biti kršteni sve do devedesete. Bilo mi to malo čudno, ne što sam naivna pa mislim da je totalitarni režim totalitaran samo po imenu, nego jer je ona, eto, moje godište, a mene su moji krstili odmah tamo '83., nekoliko mjeseci nakon što su se vjenčali u crkvi, usred dana, i imali svadbu, javno. Tih su se godina i bratići mog oca, policajci, vjenčali u crkvi i krstili djecu, u crkvi, ne skrivajući se, i nisu završili na Golom otoku. I zato mi je došlo da viknem bulšit, ali nisam, jer nikad ne znaš zapravo što je tko doista prošao. 
Koji tjedan kasnije pak, upoznala sam drugu djevojku, iz istog kraja, koja jako dobro zna i prvu spomenutu djevojku, i oca joj, dugogodišnjeg predsjednika mjesne zajednice, druga i komunista bez premca, koji svoju djecu nije krstio jer ne priliči takvom komunistu kao što je on, koji je drugima godinama život zagorčavao pod tom komunističkom čizmom, a onda se devedesete proglasio Hrvatom i katolikom, krstio djecu, i proglasio se žrtvom. Žrtvom koja se spominje što je češće moguće, jer ako laž dovoljno puta spomeneš, postat će valjda istina. 

U to sam vrijeme nekako slušala predavanja poštovanog i uvaženog profesora koji bi barem dvije trećine predavanja potrošio mašući nekom od svojih knjiga i vičući kako je baš tu izdao onda kad su mu komunisti branili da izdaje knjige, i nitko da pita kako mu je to uspjelo unatoč svim zabranama. Jer sve je svoje knjige izdao usprkos komunjarama, i tiskao u Zagrebu, srcu komunističke Hrvatske. Sve osim jedne, koju je 1992. konačno izdao u demokratskoj i slobodnoj državi. 
Poljskoj. 
Mjesec iza toga našla sam se na kavi sa svojom bivšom profesoricom, koja je, vidi čuda, studirala s kćeri spomenutog proganjanog profesora, koji je po njezinim riječima znanstvenu karijeru izgradio za vrijeme Jugoslavije pišući o vrlo ne-komunističkoj temi: zadrugama. 
(Usporedbe radi, drugi profesor koji mi je te godine predavao proveo je godine i godine u zatvoru, doista proganjan od komunističke vlasti, maltretiran, premlaćivan. I ni jedan jedini put to nije spomenuo na svom predavanju. Pokazalo mi po ne znam koji put da su najglasniji domoljubi zapravo najveća govna.)  

Jesmo, živjeli smo u totalitarnoj državi. Predsjednik nam je bio diktator, kakvi diktatori već jesu, karikatura od vladara, s lavovima i zebrama na privatnom otočju, u bijelom odijelu, general nad generalima. I država nam je bila totalitarna, utopijska, neodrživa i zakurac, kakve već države jesu. Ali ne možeš mi ovu državu u kojoj danas živimo pravdati time što je ona stara bila kurac od države. Jer i ova je kurac od države. I što mi mažeš oči drugom demagogijom, demagogija je demagogija, i kurac je kurac, bez obzira na to kako izgledao, kako se zvao, bio socijalistički ili demokratski, anatomija mu ista, i svrha ista, da te izjebe. 

Pa možda današnji domoljubi vole da ih jebe ovaj kurac od države, a nostalgičarima je onaj kurac bio draži, ali iskreno, ako ćemo pravo, ja sam po pitanju država postala aseksualna, i nemam nikavu želju više sudjelovati u ovom jednostranom seksu, u kojem jedna strana uživa, a ja čak nemam ni pravo reći što mi paše. 
Da, živjeli smo u totalitanoj državi, u kojoj si mogao biti izopćen, prognan, ubijen ako si neistomišljenik. Za razliku od ove koju imamo sad, u kojoj se novinare diže u zrak jer pišu, iz koje ljudi isto idu trbuhom za kruhom, kojom vlada ne jedan general u bijelom odijelu, nego čitava vlada generalića u skupim odijelima sa skupim kravatama. Prije nas je guzio jedan, sad nas guze svi. Barem smo slobodni. Naprći se. 

Primjedbe

  1. Genijalna si, zaista.:) Pazi, ista stvar je i sa Srbijom. Izgleda da mi kolektivno imamo nekakvu potrebu da se, čim promenimo režim, najdrastičnije ograđujemo od prošlosti, pa je tako ovde kod nas već dvadesetak godina "IN" pljuvanje komunizma, a nekakav preuveličani kvazi-patriotizam, busanje u pravoslavlje, narodnjake, srBstvo i ćirilicu (koju natucaju).
    Moji su bili komunisti, a kršteni, babe i dede bez problema slavile slavu, niti je iko bilo kome šta zabranjivao, niti pravio famu oko toga, samo se crkva nije kao sad mešala u svaki državni posao i nije se toliko isticalo religijsko opredeljenje, lična stvar (kao što bi i trebalo da bude). Često, kad uporedim priče sa raznih strana (pošto sam ja '88. i bila sam dete kad se SFRJ raspala), steknem utisak da mnogo toga biva domaštano sad, kad je prošlo, pa se neki razbacuju kako su "namučeni" za vreme Tita, mada nam je posle bilo samo gore i gore.
    I, da, ne vidim da je ikome od osamostaljenih država danas bolje. Ista smo govna, samo su neki u EU, neki čekaju. Da se ne zavaravamo, osim dva-tri izmišljena jezika, ništa dobili nismo.
    BRAVO za tekst!:)

    OdgovoriIzbriši
  2. Što bi rekli mladi na društvenim mrežama: preach!!!
    Isidora je već iznela stanje, čuj mene sranje, u Srbistanu.
    Jedino što ne znam da li mi je lakše kad vidim da nismo sami u tom sranje ili mi je još gore jer nam je ceo region sjeban. Ipak, dodala bih da mi više od svega na žive idu oni, koji kad im kažeš nešto ovog tipa, odgovaraju sa: daaa, istina je ali da nas taj jedan nije jebao, sad ne bismo bili gde smo... :massive eye roll:

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi