Šupkoviti hvala i znam

Ovaj post je trebao biti "Hvala i znam" post. Trebao je početi s tim kako sam i prije roka prešla svoj zadani izazov od 100 knjiga na Goodreadsu, pročitavši 105. I kako ne znam jesam li završila onaj drugi reading izazov po žanrovima, jer sam se skroz pogubila među tim knjigama, i koja u što spada. 

Ali meni je danas prvi dan godišnjeg odmora, i svaki prvi dan godišnjeg ja planiram spavati dok se sama od sebe ne probudim, pa ustati, pa doručkovati, popiti kavu u miru. Također, svaki prvi dan mog godišnjeg susjedi moraju štemati zidove i bušiti. Buka u stanu mi je kao da netko razvaljuje asfalt meni u sobi, i ZNAM da je normalno da ljudi obavljaju radove, i ZNAM da nemam nikakvo objektivno pravo žaliti se, ali jebo im pas mater. HVALA. 

Pa ne znam sad je li to neki Murphyjev zakon ili su mi susjedi samo kronični šupci, ali da baš moram živjeti s takvom gomilom zabadala, nekulturnjaka i arogantnih seljačina, u zgradi s par stanova, pa to nije ljudski. Nedavno me oko ponoći probudilo stepanje glupače iznad. Krava navukla cipelice za step i glumi Ginger Rogers meni iznad glave. Ne znam koliko debil moraš bit da ti tako nešto uopće padne na pamet. U bilo koje doba dana, kamoli u ponoć. Pa odselite se svi takvi negdje u šumu, jer niste za suživot. 

Što sam starija, sve veći problem imam s nekulturom. Pomislio bi čovjek da oguglaš nekako, naučiš kakvi su ljudi, pa te ne dira više. A istina je takva da naučiš, ne pogađa te emotivno, ali te raspizdi, i bojim se da ću ovim tempom za kakvih 30 godina biti stara, ogorčena, cinična baba, koja psuje po cesti i dere se na djecu. Dakle, nešto slično kao sad. 

Baš ova susjeda koja stepa i pjeva i svira, često pola godine jednu te istu pjesmu, baš ona, ima neki poremećaj da priča na mobitel na prozoru. Mislim da sam već pisala o tome. Pa sam i ja i svi koji se trenutno nalaze kod mene, prisiljeni zapauzirati svoju priču, dok se ona dere i smijulji i krevelji na prozoru. Također ima poremećaj da izađe iz zgrade, pa onda unatoč mobitelu i sasvim funkcionalnom portafonu, zove na prozor cimere ili rodbinu, pa s njima priča s pločnika, tako da opet pola zgrade sluša kako su oni preveliki debili da se dogovore za ključeve prije nego izađu iz stana. I nazovite me staromodnom i zadrtom, ali meni je seljoberizam to dozivanje kroz prozor na drugi kat. Jebeno se popni. 

A sad hvala i znam dio... Svake si godine svečano obećam da se neću ubiti od posla za Božić i Novu, da ću raditi što se meni radi, jesti što se meni jede, odmarati... I svake godine ista borba s tradicijom, kao da se sve stanice u meni urote protiv mog otpora, pa se nađem kako miješam francusku salatu prije nego kažeš keks. Koji sam ispekla. Ali gledajte sad kako se drži riječ. Nema više. Idući Božić fakat, ali fakat, ja radim što se meni radi. Dapače, cijela godina je moja. Jer u novoj želim biti više sebična, više misliti na sebe, i staviti sebe na prvo mjesto, malo za promjenu. Želim podići svoju razinu bolikurčine od zavidne na nemjerljivu. I najbitnije od svega, želim se prestati gristi oko toga. Sve 4 u zrak i uživaj. Malo za promjenu. 
Tako da jesam, zahvalna sam na poklonima, i hrani, i toplom. Ali sad znam da bi mi bilo lijepo i s manje hrane, više odmora. Pokloni mogu ostati. 





Primjedbe

Popularni postovi