Osmijeh umjesto priče

Kad sam živjela na 12. katu, ljudi su mi često postavljali glupa pitanja vezana uz taj život. Pa iako 12. kat nije 56., većina u Zagrebu ipak živi niže. Ako bih se slučajno počešala i požalila na komarce, dobila bih jedno "Pa šta ima komaraca na 12. katu?" ili "Kako dođu na 12. kat?!" Naučila sam tada da "Dolete, jebem te glupog" nije društveno prihvatljiv odgovor. Kad kažeš ljudima da živiš na 12. katu, svi se ponašaju kao da ti za dolazak doma trebaju kramp i užad, i kao da pored ulaznih vrata držiš bocu kisika, zlu ne trebalo, jer gore je zrak rijedak, i nikad ne znaš kad se možeš onesvijestiti. Ako su komarci šok, zamislite onda kako je naporno objašnjavati nekom da imaš mrave, a ne znam ni kako se odgovara na pitanje: "Ti možeš stajati na balkonu i nije ti ništa?!". 
Sad živim puno, puno niže, ali su pitanja jednako glupa. Što me dovelo do zaključka da je sasvim nebitno na kojem katu živiš, ljudi naprosto vole pitati apsolutne pizdarije. Kao ono ležerno čavrljanje u liftu, koje je sve samo ne ležerno, ili susret u haustoru zgrade kad osjećate da je pristojno reći nešto povrh dobar dan, pa se odlazeći dovikujete sa "Kak ste sused?" i "Jesam, a vi?".
Zašto mislimo da uvijek nešto trebamo reći ili dodati? Zapravo, zašto neki ljudi to misle? Jer ja sam savršeno sretna ako u liftu ne moram pričati o tome kako je vani vruće, hladno ili umjereno toplo. Ili ako mi u prolazu susjedi samo kimnu glavom. A pogotovo ne volim kad nepoznati ljudi pokušaju započeti razgovor sa mnom negdje na cesti ili u taksiju ili u dućanu ili u tramvaju. Ne znam, ne gledaj me, ne da mi se. Jesam li odvratno asocijalna? Može mi se. Nije mi neugodno u tišini. Neugodno mi je kad me XY osoba sretne na cesti i pita kamo idem. Neugodno jer su me odgojili da ne smijem reći "Šta te boli kurac", a ne znam ni za jedan drugi odgovor koji bi meni odgovarao. Pa kažem "A eto." Šta te boli kurac.
Zašto trošimo toliko puno energije na čavrljanje o vremenu, kako je tko i zašto ide po cesti, kad je jedan običan osmijeh dovoljan? Ni premalo, ni previše.


Primjedbe

  1. Pročita mi misli ovim tekstom. Srećom nemam lift, a na stepeništu zasad svako gleda svoja posla. Čude se mravima i na petom spratu, no super mi je ovde kada neko dođe znaš da mu je stalo do tebe, one koji krenu s kuknjavom o 100 stepenika do stana samo prekrižim sa spiska, olakšali mi život mnogo.. :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Osmijeh je savršeno dovoljan, uz dobar dan :)
    Ovi moji susjedi su dobri, jedna je granična pa se s njom nitko ni ne pozdravlja, ostali su sasvim okej.
    uglavnom, ako me vide u šetnji sa psom, komentiraju kak je to pas,kak je malo i veliki i gle mu uši, i standardni povici iznenađenja ljudi, koji su prvi put u životu valjda vidjeli psa.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ajme mogu mislit, svi misle da trebaju pipnut ili pomazit ili prokomentirat...

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi