Hvala i znam

Došlo nam je ono doba godine kad domaći križari malo jače rade žrtve od sebe, kao da ih, majke mi, bacamo lavovima na dnevnoj bazi, pa vode bitke na društvenim mrežama o tome kako treba vratiti Christ u Christmas, i puj fuj Xmas. Kod nas se kaže Božić. Nikad nije bilo Krista u imenu. A Bog vam je i dalje tu. Calm your tits. 

Također je došlo ono doba godine kad me se pita zašto slavim Božić ako nisam vjernica. (Jer pokloni.) Super mi je kako ti što cherry-pickaju iz Biblije svakodnevno, baš za Božić odluče da bismo trebali sve ili ništa, i da ne zaslužujemo poklone mi, nevjernici. Slobodno me može zgromit taj u kojeg vjerujete, ali ja ću za poklone slavit i svetu krafnu, zaštitnicu pekmeza. 
Pa sam zahvalna na lampicama, kolačima, poklonima i tome da se mogu sklupčat na toplom uz skandinavski krimić. (Na šupkopopis uvrštavam gamad koja baca petarde i slične proizvođače buke - govna ste. Toliko.) Ljubav je također nešto na čemu uvijek trebamo biti zahvalni, da nas netko voli ovakve sjebane i nesavršene, teške, naporne, dosadne... I želi unatoč tome. 
Zahvalna sam na svojim mekanim lopticama, gugutavim kuglicama, dlakavim skočicama sa sjajnim okicama. Koliko je sreće i ljubavi u tim malim četveronožnim skakutavcima, ja stvarno ne znam koji se dom može zvati domom bez životinjice da ga obilježi svojom toplinom. 

I znam da život nije mačići, unicorni, smijeh i cupcakes. Ali možda bar sada, u ovom trenutku, može biti. Lijep. 

Primjedbe

Popularni postovi