O lažnoj sućuti i kruhu nedjeljom

Otkad pamtim, moja majka radi po smjenama, vikendima, blagdanima... Bratu i meni bilo je sasvim normalno da otvaranje poklona na Božić prilagodimo njenom radnom vremenu, ili da čekamo da se vrati iz popodnevne smjene da zajedno okitimo bor na Badnjak. Na Silvestrovo se često vraćala kući nešto prije odbrojavanja, a Uskrsni doručak i ručak često su bili bez nje. Isto vrijedi i za oca. 

Rano sam se ispraksala da napravim francusku i očistim kuću, pa da mama odradi završne radove kad se nešto prije ponoći vrati doma. I nije mi bio problem, jer to je život, i ne bi bilo francuske da oni ne rade. 

Za svoje odrađene vikende, podnevne i noćne smjene, dobili bi koji slobodan dan i nešto veću plaću. I nikad, ali baš nikad nisam čula da se žale što oni, s malom djecom, moraju raditi na Božić. Nisu, jer to je život. 

I zato kad čujem kako se priča o zatvaranju trgovina nedjeljom, i tome kako ljudi zaslužuju provesti vikende s obitelji, prisere mi se od čiste patetike. Da, ljudi apsolutno imaju pravo provesti vikende s obitelji. I ostale dane u tjednu. Ali ono što je po meni JEDINI problem cijele priče o radu trgovina nedjeljom - neplaćanje rada vikendom i blagdanima, nitko ne spominje. 

Nisu trgovci jedini koji rade nedjeljom. I ne znam zašto se samo njih percipira kao da pružaju uslugu bez koje se može. Jer znate tko još pruža uslugu bez koje se može? Svi ostali. Konobari, kuhari, taksisti, čistači, dadilje, bolničari i liječnici. Da, i liječnici. Jer da Bog nije htio da umre, ne bi mu poslao infarkt u nedjelju. Wink wink. 

Vikendom rijetko idem u dućan. Ne iz razumijevanja, nego jer mi se ne ide u gužvu. Ali da volim mogućnost da nedjeljom u osam navečer odem po nešto što mi uopće ne treba, volim. Jer 21. stoljeće, blažena civilizacija i dućan iza ugla. I neću se praviti da ne volim, zato da ostavim dojam osobe kojoj je silno stalno. 

I nemojte mi se vi praviti da vam je stalo. Oni što su najglasnije protiv rada nedjeljom, na dnevnoj bazi tretiraju ljude kao govna: od blagajnice u kvartovskom dućanu, preko cure u pekari do konobarice u kafiću. Od ponedjeljka do subote su vam glupi i nesposobni, spori i ne znaju skuhati kavu, a nedjeljom vam je žao što rade. Ajd ne serite. 

A još najvolim kad se u priču uplete Crkva, organizacija poznata po tome da štiti ljudska prava (sarkazam opipljiv, može se rezati nožem kao napetost u jeftinim romanima), i kaže kako se ljudima ukidaju vjerske slobode jer ne mogu nedjeljom u crkvu. Uopće neću ulazit u to koliko iscrpljeni trgovci jedva čekaju nedjelju da odu u crkvu stajati na svojim bolnim nogama i slušati kako im neradnička bagra s dobrom plaćom govori o spasenju nakon smrti. Ali ću ući u to da mi je gadljivo kako ista ta Crkva u svoje okrilje prima tajkune, lopine koji drže te trgovce na minimalcu i ne plaćaju im rad nedjeljom, jer  plaćaju Crkvi. Što? Ne znam, otkup grijeha, imidž Hrvatine i katolika. Umjesto da ih Crkva nedjeljom najuri kao Isus iz hrama, nogom u bogato profitersko dupe. 

Ali neće. Jer i oni su profiterska bagra. Netko svoj kruh zarađuje i nedjeljom, a netko samo nedjeljom. 

Primjedbe

Popularni postovi