Osobni Isus

“Upoznali smo se u srednjoj”, kaže mi dok nevoljko pali cigaretu koju sam mu par sekundi prije ponudio. Da mi je novčić za svaku upoznali-smo-se-u-srednjoj priču koju sam čuo, bio bih jako bogat čovjek. Pitam se postoji li neki svemir paralelan ovom u kojem se ljudi upoznaju negdje drugdje.

“Bila je godinu dana mlađa od mene i iskreno da ti kažem, ne znam zašto sam se u nju zagledao.” Sumnjičavo pogleda cigaretu, a potom je ugasi i kaže: “Ne paše mi.” Slegne ramenima i uzdahne. Znam da će me za koju minutu zatražiti novu. Cigarete su njegov rekvizit za priču. Svi ga imamo ako je priča dovoljno naša. Ponekad mislim da je Shakespeare bio u pravu kad je rekao da je cijeli svijet pozornica. Osobno, imam čak dva rekvizita. Papir i olovku. Bez toga ne ide ni pričanje ni slušanje.

“Vjerojatno sam trebao nešto dokazati sebi i društvu.” Utihne.
“Jesi li je volio?” pitam kako bih ga potaknuo da nastavi. Nasmije se grleno. “Ne znam. Jesam li? Valjda jesam, onako tinejdžerski, fatalno, kako već tinejdžeri vole. Red drpanja, red mržnje, red drame. Da, više sam je mrzio. I mrzio sebe, naravno zato što sam toliko bolesno ovisan o našoj vezi. Kao da me definirala. A bila je sve što me nikada nije smjelo definirati.”
“Zašto kažeš?”
“Bila je mršava darkerica, vječito prljava i razderana. Preglasna. Nije bila tip koji dovedeš kući da upozna roditelje.”
“Kako čije. Navodno postoje roditelji bez predrasuda.” Nasmijem se svojoj šali, ali on kao da me nije ni čuo.
“Pala je dva razreda, pa je bila generaciju iza mene iako je bila godinu dana starija.”
“Možda ti se baš zato svidjela.”
Zastane. “Misliš, bunt i to?” Pogleda me upitno. Kimnem.
“Ma kakvi. Ni meni se takva nije svidjela. Kao da sam stalno očekivao da će se promijeniti, a nikad nije. I zbog toga sam bio sve ljući. Nije se uklapala u okvire djevojke koja bi se meni trebala svidjeti.”
“Misliš svidjeti tvojim roditeljima.”
“A u čemu je razlika? Ono smo što nam kažu da jesmo. Svaki put kad sam se protivio svojim roditeljima, na kraju sam im završio bliži.” Odmahne rukom.
Od same pomisli da je u pravu, naježim se.
“Ali to ni nije toliko bitno za priču, samo ti želim pokazati kontrast. Prekinuli smo negdje odmah nakon što sam maturirao. Ni ne sjećam se pošteno kako i kad. Mislim da sam neke stvari iz tog vremena potisnuo stvarno duboko. Možda ih ti izvučeš…?” Pogleda me upitno pružajući ruku. Dajem mu cigaretu. Znao sam.

“Neki se ljudi, navodno, bolje nose sa stresom. Ja nisam, to već znaš. Neće ti se svidjeti, ali i dalje mislim da ljudi izađu s psihijatrije bolesniji nego što su došli.”
Uzdahnem. Bio je u pravu, nije mi se svidjelo. Pružim ruku i povučem par linija po papiru. Da me smiri. “I što je bilo dalje?”
“Vidi te”, posprdno će pokušavajući zatim od dima napraviti kolutove. Nije mu išlo.
“Vidi me što?”
“Ove cigarete imaju čudan okus. Nije to to”, reče i ponovno ugasi cigaretu. Počeo mi je ići na živce.
“Povlačiš crte po papiru i praviš se da te zanima moja životna priča.”
“Ljubavna priča”, ispravim ga.
“A u čemu je razlika?” pita drugi put i ni ovaj nemam odgovor.

“Našao sam posao. Našao bih kurac da moji nisu… Da nemaju poznanstva. Bio sam u očajnom stanju. Mjeseci su prolazili, a ja sam zombirao kroz život.”
“Kad si je ponovno sreo?” pitam u silnoj želji da požurim priču.
“Mislim da sam bio vani možda godinu. Tako nekako. Promijenila se. I mislim, vau. Stvarno se promijenila. Zaokružila se na pravim mjestima, kosu je nosila povezanu. Nosila je one haljine, znaš, one koje istaknu liniju. Možda smo počeli pričati jer smo se jednom davno znali, ali… Nastavili smo jer se promijenila. Smirila se. Bila je tiša. Više je slušala.”
“Bila je tip koji dovedeš doma.”
“O, da. Iako je nisam odmah doveo doma. Mislim da bi od samog spomena njenog imena moja majka doživjela infarkt.”
“A otac?”
“Otac je onda već bio mrtav.”
“Nisam to znao.”

Zagledao se u cigarete kao da nije siguran želi li još jednu. Pomaknem ih van dosega. Shvatio je. Zagleda se kroz prozor.
“Stari je umro odmah nakon mog sloma. Koji mjesec kasnije, tako nekako.”
“Infarkt?”
Nije odgovorio.
“Ponovno sam se rodio. Neki nađu Isusa, ja sam našao nju. Kako ide ona pjesma, na na na na nešto Personal Jesus. U životu nisam mislio da možeš imati srodnu dušu, da možeš imati nekog tko te toliko podržava, posvećuje ti toliko pažnje, toliko te voli. Uselila se k meni nekako spontano, ne znam. Kao da se uselila čim smo se sreli. Sve s njom je išlo nekako brzo, normalno i prirodno. Došao bih s posla, ručali bismo. Sjeli bismo pred tv i mazili se. Ili bismo otišli van i dugo šetali. Razgovarali.”
“O čemu?”
“Svemu. Imala je najnevjerojatnije izraze lica kad bi slušala. Kao da je sva njezina koncentracija svedena na tu jednu točku u svemiru, na mene. Najbolji osjećaj ikad.”
Shvatim tad koliko je egoističan, ali ne kažem ništa. Nisam ovdje da sudim.

“Jedina mana, ako je tako možeš zvati, bila je što se previše stišala. Jednostavno, imala je glasne momente kad smo bili sami, ali u društvu bi gotovo nestala. Nisam siguran da je ikad rekla nešto nekom od mojih prijatelja ili poznanika. Samo bi se stisla uz mene, kao da se stapa sa mnom. I nije pričala. Nije mi smetala ta njena sramežljivost.”
“Kako to? Ne zvuči praktično.”
“Više mi je bilo stalo do toga što ona misli o njima nego obratno? Kad kažem prijatelji, mislim na ljude koji su se zadržali u mom životu jer nisu imali pametnija posla. Nisam siguran da im je bilo stalo do mene, i naše je prijateljstvo bilo površno.”

“Čega se još sjećaš?”
“Sjećam se njezine haljine s cvjetićima. Legli bismo na livadu u parku, bila je jesen i ona se stopila s lišćem i tlom. Ljubili smo se dugo. Dok nije postalo prehladno. Kod kuće smo napunili kadu i kupali se zajedno dok nam se prsti nisu smežurali.”
Promeškoljim se. Uz sve godine iskustva, intimni su me detalji i dalje činili nervoznim.
“Sjećam se da je pričala u snu. Nekad bi vikala. Budilo me. Ne znam što je sanjala. Samo bi raširila oči i uplašeno zvjerala po sobi. Ne bi dala da je taknem. Osjećao sam k’o govno tada, bespomoćno, krivo.”

“Rekao si mi da ste se vjenčali.”
“Jesmo. Prvo sam je doveo k svojima. Posjeo sam je na kauč i pričekali smo moju majku. Sestra je već bila tamo. Sjedila je s nama u sobi. Nasuprot. Smješkala se cijelo vrijeme. Mislim da je uživala u tome da opet bude jedino dobro dijete u obitelji. Nisam to onda shvatio. Mislio sam da joj je drago da nisam više sam.”

“Što je rekla?”
“Ništa. Samo bi na moje rečenice odgovarala sa Je li?, Doista? i Ma nemoj mi reći. Njoj se nije obraćala. Ponekad bi pogledala u njezinom smjeru, ali brzo bi makla pogled.”
“A ona? Kako se ponašala?”
“Bila je uplašena. Stisnula se uz mene. Ponekad bi zajecala. Majka je bila šokirana, naravno. Izbacila nas je iz kuće. Vjenčali smo se par dana kasnije. Razmijenili smo zavjete bez obitelji. Bila je sretna. Plesala je.”
“A onda?”
“Znaš onda. Došli su. Vikali da sam u zabludi. Da sam bolestan. Mahali mi pred nosom papirima iz bolnice, člancima, osmrtnicom. Vikali da sam je ubio. Govorili mi da sam je zaklao na maturalnoj večeri. Iza hotela. Na parkingu. Da se otac ubio zbog sramote.”
“A ona?”
“Sjedila je na ormaru i šaptala mi da ih ne slušam. Izbacio sam ih van. Bila je ljuta. Agresivna. Urlala je na mene. Govorila mi da sam nesposoban. Da nas ne znam zaštititi. Onda se smirila i ljubila me. Plakali smo. Dan kasnije došli su po mene s policijom. I sad sam tu. Dalje znaš.”

“Proganja li te još?”
“Proganja li tebe tvoj otac?”
Zadrhtao sam. Nisam bio tema. “Ja nisam tema.”
“Nikad me nije proganjala. Voli me.”
“Pogotovo nakon što si je ubio.”
“Kakva je tvoja životna priča?”
“Ljubavna.”
“Svejedno.” Ustao je i zgrabio paket cigareta. Ljutito ih je istresao na mene. Prevrnuo je stolac. Dotakli smo bolnu točku. Ali ovo je ipak bio napredak. Psovao je. Buka je privukla dežurnu sestru i ona je mirno došetala do stola i mahnula mu rukom da se udalji.
“Opet se igramo doktora, doktore? Palimo drvene bojice i nudimo besplatnu terapiju pacijentima?”
Nisam rekao ništa. Ponekad mi je bilo žao da nemam mrtvu bivšu curu koja priča sa mnom. Umjesto toga imam mrtvog oca koji mi još uvijek govori koliki sam promašaj.

Primjedbe

Popularni postovi