Izazov, dan 25. (uspomena iz djetinjstva)

Najveći dio svog radnog staža moj je djed proveo vozeći autobus po cijeloj državi, ovoj, bivšoj, i van nje, po Europi. Kao takav, profesionalni vozač, imao je niz pravila o tome kako se vozi, i često nam je išao na živce. Jedno od poznatijih bilo je "vozi se prema danu, a ne prema noći", a značilo je da se prije puta dižemo kao zadnji jadnici u 4, da bismo u 5 krenuli, i tako izbjegli vrućinu. Putovanje navečer nije dolazilo u obzir zbog gore navedenog pravila. 

Bili smo tako na moru, baka, djed, brat i ja. Bio je kraj ljetovanja i umjesto predviđenog vraćanja za dan, dva, mi smo bez njegovog znanja smislili savršen plan kako ćemo u tišini i nimalo sumnjivo spakirati sve, i onda mu oko 5-6 navečer reći da smo spremni za pokret. 

Plan, kako to obično biva sa savršenim planovima, nije bio savršen. Jer moj je brat odmah po ulasku u apartman djedu rekao da putujemo danas. Naravno da smo zbog tog njegovog ispada već nakon podneva sjedili u autu, na najvećoj vrućini, djed bijesan za volanom, baka bijesna do njega. "Putuje se prema danu", mrmljao je ljutito. 

Mislim da nismo odmakli daleko, kad je moja baka diskretno pitala djeda "Kaj se to nama dimi iz auta?" Djed je nešto odbrusio i nastavio voziti. Trebalo je sad usred ne tako nam poznate Istre naći automehaničara koji će vidjeti što je autu. Vozimo se tako, nas troje ignorirajući dim da ne bismo uzrujali brata, prema automehaničaru u nekom mjestu, na kojeg su nas uputili. Neš ti mjesta, malo i premalo, a evo već triput dolazimo do istog raskrižja i nikako pogodit kamo treba. U tom trenutku, moj se mali brat nagne naprijed da nešto upita baku i na vlastiti užas vidi da nam se iz auta već poprilično dimi. Uhvati ga panika i pokušava izaći iz auta koji se kreće, dok ga ja kao starija sestra u tome sprječavam, istovremeno se tresući od smijeha radi cijele situacije. 
Što je smiješno? Pa počnimo od djeda koji je bijesan i prebijesan, ali se silno trudi izgledati pribrano i ozbiljno, kako bi nam dao do znanja da je ljut na nas. Pa onda moja baka kojoj je smiješno koliko i meni, a budući sjedi odmah do djeda, trudi se ne smijati. Pa onda moj brat koji se toliko skenjao dima iz auta da lomi kvaku na vratima. A tu sam naravno i ja, koja se po definiciji uvijek smije kad ne bi trebalo, najčešće u većim krizama i po sprovodima. 

Pogodimo konačno automehaničara i otkrijemo da nam remen u autu, koji je djed par dana prije životinjski stegnuo, slomio ventilator, koji sad ne radi kako treba, puknuo i svašta nešto, i sad se auto naravno pregrijao jer - podne. 

A kako je vikend, i kako je vruće, i kako je jedan problem napravio još dodatna tri, nama čovjek skrpa auto, doslovno skrpa, i da upute da do Zagreba ne gasimo auto, ne palimo svjetla što duže, ne slušamo nikako radio, i da odmah odemo k nekom automehaničaru koji će imati novi remen i novi ventilator, jer ovo što nam je stavio je polovno i slomljeno, samo manje nego naš remen i naš ventilator. 

Upute su dalje glasile, bolje da idete sporednom cestom što duže možete, skrenite odmah desno kad izađete iz sela i uputite se starom cestom preko Učke. Krenemo mi od automehaničara, djed napomene da nam je svima gledati putkaze i pratiti gdje se skreće desno. Nismo pravo odmakli, kad moj brat vikne "Evo desno!" i djed impulzivno skrene iza neke staje, nizbrdo, do babe s kozlićima i kokošima, pa elegantno produži kroz dvorište i popne se opet na cestu. Pa ako sam se do tog trenutka još nekako i suzdržavala, to me dotuklo, skoro sam se upišala od smijeha. Djedu nije bilo smiješno i odslušala sam predavanje o tome kako sam neozbiljna i bolje da svi šutimo i pustimo ga da se fokusira na vožnju. 
Nisam dugo čekala na idući kiks. Uspjeli smo promašiti i cestu za Učku i umjesto toga završili opet u nekom selu s tri kuće i 4 babe. U takvoj opasnoj situaciji kao što je vožnja s mora u pokvarenom autu, ja sam jedino razmišljala o tome kako da se ne upišam, koliko mi je bilo smiješno. 

Do Zagreba smo stigli sretno i bez posljedica, ako kao posljedicu ne računate još jedno predavanje kako se, pogađate, uvijek vozi prema danu. Najbolje ljetovanje ikad. 

Primjedbe

  1. U mojoj Istri <3
    I moj tata uvijek trubi o putovanju prema danu, a ne prema noći. Mi smo svako ljeto putovali u suprotnom smjeru - do Čakovca. Jednom smo tako krenuli prema danu i u 6:30 bili u Varaždinu i čekali do 8 na nekoj benzinskoj da se domaćini probude pa da krenemo prema njima. Ali bitno da smo mi krenuli prema danu :D

    OdgovoriIzbriši
  2. Moj cale uvijek putovao nocu sporednim cestama iz RI u Dalmaciju.
    trebale ste bratu ti i baka zaljepit usta hahahahahaha...odvalila sam, naravno. i jos pogotovo jer se ja tako volim smijat kad nesto ode k vragu jer sta drugo mozes napravit i jos se super zabavis jer se ne shvacas preozbiljno. i 3 kuce i 4 babe... :-D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi