Hvala i znam

U zadnje sam vrijeme pogrešno posložila stvari. Ili, da budem iskrenija, pustila sam ih da se poslože same. Osjećala sam se tako kao neka očajna kućanica (iako imam posao s osmosatnim radnim vremenom), nekako mi se život sveo na odlazak na posao, kupovinu namirnica, kuhanje i pranje, i padanje u komu čim legnem i uzmem knjigu. 
Kad kažem padanje u komu, mislim točno to, jer se većinom ne bih sjećala kada sam i kako zaspala, jesam li samostalno skinula naočale, i kako je Kindle završio na svom mjestu. Budila bih se polomljena, a ja se nikad nisam budila polomljena, i u grču, što mi je također do tad bilo strano. 
Spomenula sam prije kako volim jogu, ali kontinuitet nemam već neko vrijeme, i posljedice su postale ozbiljne. Posao na kojem uglavnom sjedim vrlo je brzo učinio svoje. Od nekog tko ima vremena i snage za posao, kuću i hobije, postala sam netko tko nema ni snage ni vremena. 
A onda sam rekla dosta i krenula na jogu. As in, van kuće. As in vježbanje s grupom ljudi. As in prćenje debele guzice u tajicama pred drugima. As in, poprilično van moje komfort zone. Prvi odlazak na jogu sam jedva dočekala. A tijelo je imalo burnu reakciju. Kao i ostatak svijeta. Prvo sam se probudila s herpesom na usnici, što se meni dešava gotovo nikad. Mjesečnica je stigla 4 dana prerano i pokazala se u punom sjaju, pričam ljudi ovdje o slapovima jebene Krvigare, a kao šećer na kraju, saznala sam da se studio joge preselio i uopće nisu tamo gdje sam ja mislila da jesu, pa sam 5 minuta prije početka sata jurcala ulicom gore-dolje, tražeći gdje se održava joga. 
Ali sam ponosna na sebe. Jer sam otišla. Unatoč svemu. I izdržala sat vremena joge, nakon što dugo, dugo nisam koristila svoje tijelo na taj način. A pod izdržala, mislim umrla, crkla, bila na izdisaju. Od sreće. Stigla kući, skuhala večeru i još imala snage u svom bolnom tijelu da se istuširam, operem kosu, čitam, izmasiram čovjeka. A drugo se jutro  probudila u cik zore, odmorena i bez grčeva. 
postoji ozbiljna opasnost da postanem iritantni dobro raspoloženi jutarnji tip
Jest da me danas boli svaki mišić u tijelu, i da sam jedva došla do posla i natrag. Ali mi je nevjerojatno kako tek kad izdvojiš vremena za sebe, imaš vremena i energije za druge stvari. Kako se tek tada tvoja sreća prelijeva i širi, kako tek tada kad si sretan imaš mogućnost usrećiti nekog drugog. Eto, to sam vam htjela reći da sam ovaj tjedan naučila, i da sam na ovome beskrajno zahvalna. 

Inače mi je tjedan u znaku "a šta sad" i "jebiga". Zen na balkanski način. Počelo je u ponedjeljak kad sam odjurila frizeru da mi sredi undercut. Pošiša žena moju kosu, kad ono ispadne da je nešto naraslo više, nešto manje, nešto uhvatilo crvenu boju bolje, nešto gore, i moj undercut ostao šaren, ali ne na kul način, više kao imamčudnukožnubolest način. S devetke otišli na šesticu, nedovoljno kratko. Sa šestice na trojku. Obrijala mi žena pola glave da ne budem šarena. A šta sad. Jebiga. 
svaka je žena lijepa u mraku i slikana lošom kamerom
Nastavilo se s tom srijedom kad se sve okrenulo protiv mene. A šta sad. Jebiga. 
A danas mi pukle hulahopke vani, na poslu. I nekako sam, a šta sad. Jebiga. Neš ti problema.
Nadam se da ću svoju novopronađenu energiju više usmjeriti i prema pisanju, i da ćete me čitati i OVDJE, i ostaviti svoje komentare koji mi doista jesu dragocjeni i na tom blogu.

Uživajte u vikendu koji je pred vama. Učinite nešto dobro za sebe. 

Primjedbe

  1. A šta sad, jebiga je odličan budistički pristup :)
    Čestitam na joga odluci!

    OdgovoriIzbriši
  2. Ja te čitam onamo, ali nisam dobar komentator. :D

    OdgovoriIzbriši
  3. Obožavam te tvoje opise (ovdje joge)i kako se tako dobro slažu s gifovima.
    Čitam te svugdje, ali ponekad jednostavno čovjek nema što da kaže kad sve ti lijepo napišeš.

    OdgovoriIzbriši
  4. Jebiga, pratit ću te i na drugom blogu. :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi