Piti ili ne piti

Ja sam se u životu napila samo jednom, i to jednom desilo se u odrasloj dobi, tamo mislim, s punih 30. I trebalo mi je tada da napravim nešto što nikad nisam, da budem sebična; trebalo mi je da jednom ne budem odgovorna i da ne mislim na posljedice.
Da, naravno, znala sam popiti i prije, koje pivo, rakiju... Pripita, možda. Pijana, ne. I ne mislim da će mi opet trebati, jer kad čovjek prvi put proživi mamurluk s 30, shvati par stvari koje se svedu na jednu: prestara sam ja za to sranje. Nema ništa romantično u tome da ti se vrti. Nema ništa privlačno u tome da ti se bljuje. Jednostavno... ne. Na kraju nikad ne pobjegneš od onog od čega bježiš. Gdje god se okreneš, tu si. 
Unatoč tome što sam pijana bila samo jednom, alkohol i ja imamo čudan odnos. Mislim da ga nekad vidim kao moćnu svemirsku silu, nepredvidivu i zlu. I dok u ruci držim čašicu slabe medice, u nekom dijelu mog mozga stoji upozorenje. Naime, u obitelji imam par zavidnih primjeraka alkoholičara. Tko nema, kažete? Ne znam. Ali ovi moji, točnije ove moje, plaše me na dnevnoj bazi. Moja je prabaka primjerice umrla uništene jetre, opijajući se danonoćno. I da sad ne ulazim u detalje sramotne obiteljske povijesti, reći ću samo da se nijedna nije rodila kao alkoholičarka, i da za onu jednu koju sam osobno upoznala čovjek nikad ne bi rekao da će se propiti jer u životu prije pedeset i neke nije popila ništa alkoholno. Ni pod koju cijenu ne želim biti stara, pijana baba. I smijte se koliko hoćete, ali ako se nečega bojim, onda je to to. Da ću se propiti. 
Na snazi su neke preventivne mjere. Nikad ne pijem doma. Nikad ne pijem sama. I uvijek pazim koliko i šta. Ali u trenucima čudnim, samu sebe uplašim željama. Neki sam dan impulzivno s blagajne dućana zgrabila rum za čaj. Nisam trebala. Rum u čaju krši moja pravila. Pa iako sam do doma samoj sebi bar sto puta rekla da pretjerujem i da nisi alkoholičar ako voliš rum u svom čaju; to svejedno krši moja pravila. 
Poticaj za ovaj post bila je želja da u čašicu ulijem malo orahovca, koji stoji od pretprošlog Božića (a kojem alkoholičaru cuga traje toliko?!), i dodam mu mrvu mlijeka, jer tako volim. Pa me uplaši ta želja, jer odakle sad želja da u sebe ulijem alkohol, samo tako, iz čista mira, je li to hedonizam ili su geni, imaju li i drugi ljudi nekad potrebu da popiju nešto alkoholno, možda bih trebala izbaciti sav alkohol iz kuće. Ako ne računamo taj čaj s rumom neki dan, zadnji sam put popila nešto alkoholno prije više od mjesec dana - popili smo vino uz ručak, crveno i slatko. I uvijek me uplaši kad mi se svidi, jer weapon of choice moje bake bilo je vino, ne crveno doduše, ali vino svejedno (zato ne pijem bijelo vino, osjećam averziju prema njemu). 
I sad mislim je li bolesnije ovako sumanuto brojiti što si sve popio i pamtiti koliko je vremena prošlo između dva pića, ili ne voditi računa o tome, pa da me alkoholizam zatekne jednog dana dok se članovima obitelji unosim neugodno u facu i trabunjam kako nisam pijana. 
Što te točno čini alkoholičarem? Količina ispijenog alkohola ili to koliki utjecaj alkohol ima na tvoj život? Jer ako je ovo drugo, možda već... jesam? 

Primjedbe

  1. koliko ti to truda ulažeš da ne popiješ čašu nečega? alkohol, kao i većina drugih stvari, je samo sredstvo da si uljepšaš večer, ručak, druženje, što već radiš.
    ne zvuči ko neka velika sreća, ako sve iz straha da ne postaneš kao neki iz tvog obiteljskog stabla, stopiraš samu sebe u guštanju u nečem. Jesi li u drugim segmentima ko one, jesi li jednako obrazovana, zaposlena/nezaposlena, jesi li naučila na tuđim greškama neke stvari i sad radiš bolje? vjerujem da si naučila.
    na stranu opijanje, kao i bilo koja krajnost, nije uopće fora. ali popiti čašu vina jer ti paše, popij, ženo.
    imaš dovoljno samokontrole da svaki dan ne umlatiš nekog na poslu ili u prometu, zaista ne mislim da će te vino poslije ručka ili orahovec s mlijekom (bljak!) prebaciti na drugu stranu života.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. nije bljak, fino je :D
      i ulažem trud, onak... stalno sam svjesna da mi ne smije preć u naviku? recimo to tako...

      Izbriši
  2. Ne bi vjerovala, ali mene muči isti problem i već sam mislila da sam pijanica u duši, a nit sam se ikada napila (kontrol frik) niti sam ikada vani pila alkohol. Ali vino ne smijem imati doma jer znam da ne mogu stati na jednoj čaši. I ja sam se pitala jel to zbog baka, prabaka i djedova i pradjedova koji su voljeli potegnuti i nekako mi sve to nema smisla, ali ipak mi nije svejedno i plaši me.
    Stoga mi je bilo olakšanje pročitati ovaj post.

    OdgovoriIzbriši
  3. Ja nekako u alkoholizmu uvijek vidim simptom i mislim da bi alkoholičar bio ovisan o kocki/drogi/hrani/internetu samo da su se okolnosti posložile drugačije.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi