Izazov, dan trinaesti

Trenutak na koji sam najponosnija? Hm. Predavala sam jednom u razredu od 36 učenika. A bili su tako redoviti na nastavi da sve do zadnjeg sata u godini (zaključivanje ocjena) nisam znala da u razredu nema dovoljno mjesta za sve njih. Tek kad su se taj jedan jedini put svi pojavili i posjedali po prozorskim daskama, klupama, radijatorima i podu, shvati čovjek koliko ih je. 
Imao je taj razred nezainteresiranu razrednicu, i džabe sam ja vjerno zapisivala njihove izostanke, kumila i molila, što da djeca budu petkom 3 (!) zadnja sata na hrvatskom, kad raska opravda ako nisu. I bili su zločesti. Abnormalno zločesti i bezobrazni. Sjećam se jednog dana, K. iz druge klupe u sredini razreda razlio je sok po stolcu P. koji je sjedio ispred njega. Pošaljem P. u wc da se očisti, a K. natjeram da baci sok. Vjerojatno mu u sebi tepajući "krepaj od žeđi, šupčino balava" ili neku drugu pedagošku mantru. Imali smo blok sat, i pod odmorom K. izvuče sok iz smeća, dopuni bocu s još malo vode i sjedne u klupu. Na klupi torba, knjige na sigurnom, u torbi, ako ih je i ponio. Bilježnica isto. Ne radi ništa, osim što smišlja kako da mi sjebe sat. Pričam ja tako o glagolima ili brojevima, ne sjećam se više, kad primijetim smrada kako me gleda u oči i prolijeva sok po parketu pored klupe. Domarširam do njega, a on, kao diskretno, doda sok prijatelju. Na parketu ljepljiva lokva. Gleda me u oči i kaže: "Nisam ja ništa." 
E, sad. Da me znate znali biste da je to jedina rečenica koja me raspizdi toliko da samo što se ne samozapalim od ljutnje. I to malo govno me gleda ravno u oči i kaže: "Nisam ja ništa." Pa pizda ti materina. Ni 5 ni 6, povučem mu s klupe ruksak ravno na lokvu, stanem na njega i obrišem pod. "Ne možete to!" raspali se balonja i skoči na noge. Gledam ga ravno u oči i kažem: "Nisam ja ništa." Eto, to je trenutak na koji sam najponosnija. 
Jest da sam nakon sata odjurila u zbornicu i priznala pedagoginji da sam bila strašno neprofesionalna, ali se žena nasmijala i rekla nešto u stilu, "Taj više neće uništavat parket." 
Sudbina je htjela da sam im odmah iduće godine dodijeljena kao razrednica. I bilo je užasno. Dovodili bi me do ruba plača, kakvi su to bili gnjusevi. Nisu me mogli smisliti. Svoje nenormalno ponašanje znali su dobro unovčiti, pa bi ih pojedini profesori puštali sa sata samo da ih ne trpe. Ali ja sam isto nenormalna, pa bih svaki sat odlazila u razred gdje su imali nastavu, prebrojala ih i natjerala kolege da ih zapišu, i kasnije dala neopravdani. A ako bih kojim slučajem vidjela da odlaze iz škole, vratila bih ih natrag s autobusne stanice ili kafića. Mrzili su me i nisu to skrivali. Osjećaj je bio obostran. 
A onda, negdje sredinom studenog, nakon dva i pol mjeseca razredničkog pakla, nisu bili bezobrazni cijeli cjelcati sat. Zbunjena sam kasnije rekla pedagoginji, "Znaš Z., meni su oni sumnjivi, danas nisu bili odvratni, nešto planiraju." Kasnije će mi reći da je to zato što su shvatili da sve što radim - radim jer mi je stalo do njih, i da im ocjene nikad nisu bile bolje, a majka učenika koji je htio odustati od školovanja stisnut će mi ruku i plakati, jer nikad nije mislila da će joj dijete završiti školu, a kamoli s vrlo dobrim uspjehom i kao državni prvak u struci. Good times. 

Primjedbe

  1. Eto, upravo zbog takvih situacija nikada nisam požalila što nisam upisala filozofski. Ja bih se rasula po podu od nemoći. Svaka ti čast :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Rad s djecom, barem ovom koja danas odrasta je meni noćna mora. Zaista kapa dole svakome ko uspije da preživi, a kamoli dopre do njih.

    OdgovoriIzbriši
  3. Svaka čast! Upravo radim u dva takva razreda i na rubu živaca i svako malo jurim pedagoginji priznati da sam napravila/rekla nešto neprofesionalno prije nego me oni počnu tužakati jer naravno, puna su im usta njihovih prava.

    OdgovoriIzbriši
  4. Svaka ti čast i imaš zašto biti ponosna!

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi