Izazov, dan šesti

Moj skriveni talent? Ma imam ih masu. (Kao.) Ali onaj o kojem je ovaj post glasi: 
imam dobar bulšit detektor. 

Veći dio života sam nijekala svoj gut feeling, pokušavala biti isključivo racionalna i uzimati u obzir dojmove drugih ljudi koji me okružuju. Ali ako ćemo iskreno, pokazalo se da od svih tih ljudi daleko brže prepoznam drek i to bez previše muke. Najčešće znam i objasniti zašto mi nešto ne štima. Unatrag... Pa, koliko pamtim, prvi me dojam nije zajebao. 
Ima to svoje specifičnosti. Najbrže nanjušim komplekse, frustracije, kurčenje bez pokrića, i to najčešće još onda dok se dotična osoba drugima čini kao hodajući šarmantni gospodin bog direktor svemira. Kad kažem nanjušim, nekad doslovno nanjušim. Iskopleksirani majmuni imaju specifičan miris. Ne šalim se. To je prejak smrad odvratne kolonjske ili dezića, koji je sasvim u skladu s njihovim nametanjem i ulaženjem u tuđi osobni prostor. Ništa ne kaže mali mi je pimpek kao frajer koji svojom fizičkom prisutnošću želi pokazati da je u pravu. 
Govor tijela puno znači. Širenje nogu (iako znamo svi da imam veća muda od njega), pa širenje ruku, nadglasavanje nadmeno šepurenje... Jedino što ja vidim je mali, mali čovjek. Ne imponiraju mi nikako ti što manjak kompetencije prikrivaju viškom arogancije. Samouvjerenost nije deračina, samouvjerenost nije ja, ja, ja, pa još malo mene, samouvjerenost je nemati potrebu da se svima dokazuješ i sa svima se natpišavaš. 
Što ja vidim kad vidim tipa sa Kristijano-Ronaldo-iz-Sesveta frizurom i oblakom axe-a koji se vuče za njim? Vidim tipa kojem mama reže nokte, koji je mentalno na nivou blago zaostalog tinejdžera, i prema kojem u startu nemam poštovanja. Zvuči kao da sam puna predrasuda. Zvuči kao stereotip. Kao što je rekao poznati sociolog, stereotipi i jesu stereotipi jer su empirijski utemeljeni. 
Primjer iz života. Dolazi nam na posao novi kolega. Što vide drugi? Visok, zgodan, simpatičan, otvoren, sposoban. Što vidim ja? Još jedno dijete na koje treba paziti. Iskompleksiranog balavca. Ali, možda griješim. Ne prođe puno da mu se ne razveže jezik. Pročuje se, djeca mu se smiju. Priča lovačke priče. Pokušava se prikazati kao faca tinejdžerima. Pa već to mi je dosta da te ne poštujem nikad više, to što se spuštaš na nivo tih nakupina hormona i bahatosti i s njima ulaziš u priču čiji je veći. A tek kad čujem što pričaš... Priča prva - ispija on tako pivu u kasinu kad upadne unutra banda s kalašnjikovima. Zaprijete bombom, svi se pobacaju po podu. On mirno pije pivu. Priča druga, vadi on tako pare s bankomata kad osjeti hladan čelik na sljepoočnici. Dva poteza rukom i nokautira tipa. Uzme svoj novac i ode. Jest, takvi ljudi rade po školama. I da, ako ikoga zanima, razmnožavaju se. 

Posebno zanimljiv mi je bio moment kad je gore spomenuti Sroljo stekao vjernog sljedbenika u Čmrlji. Ali dopustite mi da vam kažem tko je Čmrljo. 

Čmrljo je također mlad i perspektivan. Čmrljo nije visok i nije nabildan. On ne krili rukama i ne ulazi u tuđi prostor na taj način. On ignorira kad mu ne paše što mu se kaže, notorno laže da prikrije vlastiti nerad, a sve to dok leluja hodnicima kao da nema ni kičmu ni kap krvi u sebi (pa koliko su takvi mekušci iritantni?!), ne gledajući ljude u oči i općenito komunicirajući (ako baš mora) kao da priča s nižom vrstom. Pa sad da barem ima nešto iza tog što sve ostale tretira kao smeće, nego tipa moraš loviti da mu nešto kažeš, bježi od normalne komunikacije, ali zato se derači na slabije, dovodi do suza osobe koje može, a to su one koje ga neće sterat u kurac prvi put kad proba. Čmrljo zna koliko je jadan. I Čmrljo bi volio da je Sroljo. Da je visok i jak, da njegov ego ima dovoljno veliko tijelo i više prostora, a ne da ga mora ograničavati u tih metar i žilet mlitavog mesa. 
Čmrljo u Srolji vidi svog boga. Sroljo je sretan jer netko misli da je bog. Čmrljo hoda za Sroljom veselo mašući repom, dok mu se energizirajuća voda klati u ruci (kaže li išta glup sam kao energizirajuća voda?!). Čmrljo se zahihoće čim Sroljo progovori, zarumeni kao nevina seljančica. Čmrljo ljudima nije posebno simpatičan već nakon mjesec dana. Ali tek kad ode, ljudi postanu svjesni koliko je toga tip zasrao jer je nekompetentni čmrljo. 

Da ne bude da samo kenjam po muškarcima, možda da kažem koju riječ o Barbi. Barbi je plavušica (nebitno) koja je fejk (bitno), i došla je kao kratka zamjena. Odmah prvi dan je pokušala svima pokazati koliko je umilna, draga i slatka. Ne volim kad mi nepoznati ljudi tepaju u facu istovremeno pažljivo gledajući pali li njihova taktika. Prvi je dan bila slatka, čim je potpisala ugovor otišla je na slobodne dane. Na koje nije imala pravo. Pa bolovanje. Pa slobodne dane. Pa bolovanje. Lažući o tome što je točno boli.  
Osim Barbi tu je i Vonabibarbi. Vonavibarbi je isto fejk. Vonabibarbi ima visoke kriterija i inzistira na tome da djeca moraju znati sve, jer sve je od životne važnosti, pogotovo kad se koji pisac rodio i kad je umro, od čega i koje su mu bile zadnje riječi. Iako nije knjigu pročitala bar zadnjih deset godina, ako ikad, i ne zna dalje od Ujevića, a znanje o književnosti joj ne prelazi sadržaj udžbenika. Vonabibarbi uvijek kasni na posao. Vonabibarbi ne pušta djecu u razred ako zakasne na sat. Ona je jako pobožna i moralna osoba. Ne propušta priliku da nekog sjebe, pogotovo ako su pare u pitanju. Vonabibarbi je primjer da ljude možeš uvjeriti u bilo što, samo ako dovoljno dugo ponavljaš. Fake it till you make it. 

Primjedbe

  1. omg i ja ne volim takve ljude. mrzim likove ko sroljo koji dođu prvi dan na posao i umjesto da rade i budu normalni, krenu "impresionirati" sebi slične, nekim cool djetinjastim pričama :/ Radiiii :D Poludim na takve stvari jer me živcira što se ljudi pale na takve priče, tipove ili likuše.. Više se pale na to nego na rad, više cijene takva ulizivanja nego nekog tko im radi pošteno i ne serenda okolo.. jbg, ne mogu nikako da se pomirim s tim.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi