Patnici

Desi li vam se ikad da popijete punu šalicu kave, crne, turske, jake (ne one sramote kofeinske, kapučino i cedevita-kave), i da vam se nakon nje toliko spava da hoćete svisnut? Meni se upravo desilo. Dok tipkam ovo, jedan kapak je već otkazao poslušnost, a i drugi će skoro. Toliko mi se spava da uopće ne znam o čemu sam htjela pisati. Ah, da. O paćenicima (to nešto ko plaćenici, samo što ih se ne plaća, nego oni samoinicijativno pate). 
"Ne da mi se bit tu", rečenica je koju svakog jutra već s vrata izgovara moja kolegica. Uz to što joj se ne da bit tu, redovito je bolesna. Svaki tjedan guta nove tablete koje imaju nove nuspojave, a najzanimljivija stvar od svega jest: nije joj ništa. "Da nemam kredit, dala bih otkaz", kaže bar jednom tjedno. Na istom je poslu već osam godina. Ne traži novi. Nikad nije tražila novi. Nikad nije radila nigdje drugdje. Na neki sasvim uvrnut način uživa u svojoj ulozi žrtve. Ulozi koju je sama sebi dodijelila. Kaže da je zlostavljana. A opet, nitko je ne zlostavlja. 
Nisam naivna, i znam da je život za sve, pa i za mene, daleko od bajke. Znam da naći posao nije najlakša stvar na svijetu. Ali duplo je teže kad ti se ne radi i kad nemaš baš nikakvih interesa. Nekoliko mi je puta rekla kako bi idealan posao bio onaj na kojem ne radiš ništa i primaš plaću. Ali i bez da sjediš negdje 8 sati, jer je to ubija. Nije ona jedina koja tako misli. I stvarno nisam Hitler pa da kažem da rad oslobađa, ali sam poprilično sigurna da je nerad ropstvo. 

Patnici su svuda oko nas. Njima su drugi krivi za njihove paćenićke živote. Jer opće je poznato da bi se kao u nekom patetičnom Coelhovom romanu cijeli svijet trebao udružiti da gotovanima pruži život iz bajke dok oni sami sjede i uzdišu. Život nije fer. Ljudi nisu fer. Odrasti. 

I najviše me ljuti što je na neki način i žalim. Žao mi je što je duboko nesretna. Žao mi je što dopušta da joj neki kompleksi diktiraju ovaj neživot. Žao mi je što nema snove da dođe do planova i pomakne se s mrtve točke. Da, žao mi je što ne sanja. I sebično mi je žao što mi svaki radni dan mora započeti s njezinim depresivnim govorima. 
Je li moje da kažem nešto? Da udijelim kakvu "mudru" lekciju o životu? Glupo mi dijeliti savjete koje nitko nije tražio. Maknem se, najčešće. Jer imam energije za sebe. Ne za druge. 

S vedrije strane, sutra je dan ljubavi, kao da ljubav treba svoj praznik. Nemojte zaboraviti da vas volim (ako vas to ne plaši, ako vas plaši slobodno zaboravite). Energije možda nemam na bacanje, ali mi je zato srce uvijek puno. 

Primjedbe

  1. Naišla sam , u prolazu, na reprizu neke htvove emisije, mislim da se zove Kontra, a tema je bila ljubav. bilo je zanimljivo, razgovor o ljubavi, je li se mijenjala kroz stoljeća, je li danas drugačije neg prije itd. uglavnom, podsjetilo me da je Valentinovo uskoro :)
    ne znam kakva ti je atmosfera na poslu, ali reći istinu nije nužno loše. možda reći ženi da ti se ne da svako božje jutro slušati iste stvari. pa da se i naduri na kratko, možda joj otvori oči.

    OdgovoriIzbriši
  2. Ima takvih patnika oko nas na izvoz... Mene bi bilo sram da se žalim i da pritom ništa ne poduzimam da mi bude bolje. Najčešće su to osobe s malo radnog iskustva koje nisu ništa isprobale u životu jer se boje vlastite sjene, ali negdje u glavi imaju sliku posla (i života općenito) kakav bi trebao biti, a kao što sam rekla očekuju da se svemir pobrine za njih umjesto da nešto sami poduzmu. Muka mi je od takvih ljudi, iskreno. Ili se pobrini da ti bude bolje, ili se pomiri sa životom kakav je, ali NEMOJ oduzimati energiju i ubijati volju ljudima oko sebe.

    OdgovoriIzbriši
  3. Ponekad mislim da je ona izreka da je motivacija sve istina...jer zaista kakav je život onih ljudi koji nemaju motivacije za ništa? kako je uopće moguće da nekoga baš ništa ne zanima? Prije sam mislila da ja to umišljam, da ti ljudi sigurno imaju nešto što im se radi, što ih zanima...u stvari stvarno ima ljudi kojima se ništa ne da...baš ništa im se neda. Ne razumijem to. Sto puta sam u životu ispala i bedasta i napravila/ izjavila neku glupost, ali draže mi je to nego da nisam probala, da nisam pitala, da nisam pokušala. Na kraju dana, barem se sebi mogu nasmijati...:)

    OdgovoriIzbriši
  4. Uh takvih patnika ima svugdje...još kad se nađu žaliti ljudima kojima je moguće i gore u životu, ali se ne žale. Ne kužim ljude koji nemaju snova, a obično takvi ljudi imaju i običaj tvoje snove, hobije, zanimacije smatrati "van normalnog svijeta". Al šta'š. Kako si rekla, energije za sebe imam, za druge ne, pogotovo ne za takva naglabanja.

    OdgovoriIzbriši
  5. nažalost, sve više takvih ljudi ima. evo, jedna od bližih mi prijateljica je i sama takva a ja ne znam kako da joj pomognem. grozno je slušati koliko netko tone a nema snove za sebe da se pogura i krene dalje, a baš to što i sama kažeš, nije ni pokušao.. život nije jednostavan. ali, najlakše je odustajati od njega i kukati a ne potruditi se da ti bude bolje..i ne volim biti okružena takvim ljudima jer se svim snagama trude zgurati i tebe dolje..pozitiva je zakon! :) nikom nije bajno ni sjajno ali ljudi se trude! :) depresija je nova bolest koja pogađa sve više ljudi, ali ipak su mi najgori oni koji sami sebe deprimiraju i kukakju nad samim sobom a mogu promijeniti situaciju.. ma.. što da ti kažem, živjeli pozitivni ljudi, s njima je tako super živjeti i biti okružen! :) p.s. i mi tebe volimo <3 :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi