Sram

Većina valjda misli da je sram koristan mehanizam. Nešto kao savjest. Besramni su ljudi, valjda, spremni na sve.  I ne govorim ovdje o tome da ti bude neugodno kad provališ nešto glupo, jer i treba ti biti. Govorim o onome kad se sramiš sebe, jer su ti glavu napunili "dobrim" i "pravim", i unaprijed propisali što trebaš, kako i kada. Ovaj sram ide ruku pod ruku sa skromnošću, koja je - kažu - vrlina. Iako mi nikad nije bilo jasno zašto. Skromnost i sram napravili su zajedno više štete nego sva zlostavljanja zajedno. Jer su odgojili generacije koje se osjećaju loše u svojoj koži. 
Kad sam počela pisati blog pitali su me jesam li sigurna da želim ovako javno izlagati svoje misli. Nije li to malo attention seeking? Nije li? Piše mi se, pa dobro, nek' pišem, ali pisati mogu i doma na papiru, i nikome to ne pokazati. Zašto mi je bitno da to baš bude na glas, da drugi vide koliko sam jadna, sjebana, sretna, nesretna, koliko sam ja. Pristojne djevojke to ne rade. Stisni koljena, pogni glavu. 
Kad sam napravila profil na dejting sajtu i na njega stavila svoju sliku, rekli su mi zar me nije strah. Zar me nije strah serijskih silovatelja, ubojica, manijaka, loših spojeva. Ne bojim li se da se nekome neću svidjeti? (kao da bi to trebao biti paralizirajući strah, jer sam ništa bez tuđeg odobravanja) Ali najviše od svega, zar me nije sram, što ako to vidi koji učenik, što ako to vidi koji roditelj. Pristojne žene to ne rade. Stisni koljena, pogni glavu. 
Kad sam počela pisati roman, bilo je sugestija da ne pišem pod svojim imenom. Jer želim li, želim li stvarno, staviti svoje ime na tako nešto? Nije li me sram? Što ako netko sazna da sam napisala ljubić, a ne remek djelo svjetske književnosti unaprijed nominirano za jebenog Nobela? Pristojne žene to ne rade. Stisni koljena, pogni glavu. 
Muškarci ne vole kratku kosu. Možda u tvom selu. 
Ljudi ne gledaju blagonaklono na to. Jebe mi se. 
Što ako to vidi koji roditelj? Reći ću roditelju da mu sina nije bilo u školi i pročitati ocjene. 
Nije li to, pa... bez uvrede, ali malo očajno? Bez uvrede, ali ja se ne sramim sebe. 
Niti svog imena. Niti onog što radim. 
Jer da mislim da mi treba biti neugodno, ne bih to ni radila. Zato plaćam porez. Zato ne kradem po dućanima. Zato ne gazim po leševima. Zato volim sebe. Jer ako me zbog ičega u životu sram, onda je to zato što sam se nekad sramila sebe. Nikad više. Moja su koljena, moja je glava. 

Primjedbe

  1. Aleluja!!!
    To je stav. Trebaju godine da se dođe do toga, ali ih barem još dvostruko toliko imamo ispred sebe.

    Nepisana društvena pravila (kao što je skromnost i slični bulšitovi)donijela su samo sranja na ovaj divan svijet. Kompliciraju jednostavnost života.

    Sam si odgovoran za sebe i za svoju sreću, tvoj uspjeh je samo tvoj uspjeh, tvoj promašaj je samo tvoj zajeb, ali sve je dio sebe. Promisli prije nego što nešto napraviš i stoji iz toga. Čovjek si, razumno biće, a ne stoka. Dakle, nemaš se čega sramiti.

    OdgovoriIzbriši
  2. "Skromnost i sram napravili su zajedno više štete nego sva zlostavljanja zajedno."
    ovaj je post za mene takva katarza :D hvala :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Prvo te treba bit sram što uopće daješ vremena osobama koje ti sve ovo govore a onda, zabolit te uvo za sve već navedeno. Zašto ne bi svoje ime stavila na nešto što pišeš pobogu? Možda da se i sakriješ u neku kutiju na promociji svoje knjige i viriš kroz dvije izbušene rupe? Fuck that.

    OdgovoriIzbriši
  4. Amin na ceo post, a propraćeni gifovi su sjajni.

    OdgovoriIzbriši
  5. Potrebno je samo izmijeniti cijeli sustav mediokritetskog života da bi duševni i fizički principi bili na nivou normalnosti. Kako je to teže uraditi nego zapisati / misliti / raspredati ; vjerovatno nam valja toliko raditi na sebi kako bismo postali primjer drugima, čvrsto vjerujući da ćemo tako mijenjati svijet. Uvijek ce biti i onih koji imaju muda da osnuju grupu istomišljenika i započeti revoluciju.

    OdgovoriIzbriši
  6. Divan blog!
    Divan post, zaista - ALELUjA!
    U tolikoj meri smo okruženi ''pravilima'' koja te bukvalno zarobe, unište sve što čine tebe kao ličnosr. Osobu sa slobodom izražavanja. Svi na to pravo izgleda zaborave.
    Kad sam, nedavno, ušla u ovaj rasterećujući svet blogovanja, odmah se čulo - promoviši, zaradi.. Sve je to fino, ali ja sam ovo započela da rasteretim moj dokoličarski um, da iskažem sve što mi padne na pamet.
    P.S. Kad smo kod srama - uvek sam se gnušala one stare ''Šta će reći drugi?''
    A naročito komšija - bože saćuvaj :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi