Hvala i znam

Ima nešto u ritmu osmosatnog radnog dana što ti dopušta da dišeš čak i kad za to nemaš vremena. Luksuz je to, vjerujte mi. Jer kad radiš u školi, nemaš pravo na time-out, nemaš pravo da izađeš iz razreda, odeš na wc i umiješ se hladnom vodom, pričekaš da se smiriš i vratiš se na radno mjesto. Općenito, rad u školi je konstantno gutanje stresa čak i onda kad ti je radna okolina relativno zdrava i kolege kooperativni. Volim svoj posao, i ponedjeljak mi samo mrvicu znači "joj ne, ne da mi se", a puno više simbolizira akciju, pokret, puno više znači "ajmo ovo srediti", i nosi sa sobom miris novog, nepoznatog, avanture. Iskreno mogu reći da ako mrzite ponedjeljke to nije ni normalno ni prihvatljivo.. Uobičajeno? Da. Ali nešto što treba prihvatiti sada i zauvijek? Ne bih rekla. 
Nemojte me krivo shvatiti. Imala sam prošli tjedan dva iznimno teška i stresna dana. Kažem iznimno jer meni je ovo nova vrsta stresa na koju se još uvijek nisam u potpunosti navikla. Nisam naviknuta da moj posao i rezultati dobrim dijelom ovise o drugim ljudima. Drugi ljudi su pakao, obično su sporiji od mene, ritam im je drugačiji, i često zaseru. Učinkovitost je prokletstvo. Vjerojatno svaki posao sa sobom nosi određenu jebadu, ponekog kolegu kretena, da ne bi sve bilo savršeno. I teško je kad ne možeš reagirati tako da ga pošalješ van, nazoveš mu roditelje ili mu prosto kažeš da je nekompetentan i da je njegovo mišljenje o datoj materiji nebitno jer priča o nečemu što ne razumije. No, možeš mu reći da nisi dužna objašnjavati svoje poteze, a ako ga baš zanima zašto što radiš, instrukcije iz hrvatskog se plaćaju i možemo se dogovoriti. Također možeš uzeti time-out. Ili dva, tri. 
Tako da... zahvalna sam na novom poslu, iako nije sve savršeno. Osim toga, savršeno je precijenjeno. Ovako ću barem imati štofa za memoare. 
Stigla nam je zima. Ok, znam da još nije, i da čak nije ispod nule, ali kapa i rukavice su must - dakle, zima je. To je moje osobno i jedino mjerilo koje priznajem. Najviše od zime volim kad se smrznem vani, pa dođem doma na toplo. Toplina doma - doslovno. Eto, na tome sam zahvalna. 
Svake godine pobožno pratim koje knjige ulaze u izbor najboljih na Goodreadsu. Onda skinem sve koje me zanimaju. Hvala, imam reading listu za narednu godinu. 
Ove sam godine još više odlučila smanjiti gotovo nepostojeće božićne pripreme. Fakdetšit. Vlastite tradicije ftw. Kuhano vino, koji kolač ako mi se radi. Ako ne, natjerat ću čovjeka da napravi palačinke. Što je za ručak? Ne znam, vidjet ćemo. Možda purica. Možda jaja na oko. Možda pizza. Križajte se tradicionalisti. Život je prekratak da ga provedem iskuhavajući i čisteći. 
A u tonu sveopće lijenosti dodajem da me veseli da mi je to do lista za vikend poprilično mala. Prebolesna sam da čistim, preumorna sam da kuham. Knjige, krevet i čaj, here I come. 

Primjedbe

  1. sviđa mi se ona da je savršenstvo precijenjeno:) da, mora nešto ostati i za memoare. Kad bi sve bilo savršeno, ne bi ni to valjalo. Ja isto planiram ovaj Božić odustati od prevelikih promjena, što mi se bude dalo, bude dalo...ne vidim smisla da slavimo za druge, što većina ljudi radi...a mi žene na kraju budemo premorene i nervozne....ove godine se planiram dobro odmoriti barem par dana prije i apsolutno ništa ne raditi za blagdane...zapravo da se mene pita ja bi najradije otputovala za Božić.

    OdgovoriIzbriši
  2. Slazem se sa Ivanom. Perfekcionisti nikada ne mogu biti potpuno u miru i sretni, uvijek jos nesto fali, jos se nesto treba napraviti...nikad kraja. najbolje je pronaci balans i prvo se pobrinuti za sebe :)

    OdgovoriIzbriši
  3. HAhahaha!!!! Memoari, tradicije i fdsh! i ja sam takva sto se tice blagdana. Parkirala bi se na sofu, zavukla pod dekicu s knjigom i daljinskim i cajem, a i Muz ne ni bio na odmet. A sve ostalo moze u ....

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi