Random

Provela sam subotu s obitelji. To uvijek bude zanimljivo. Morala sam se vraćati do vlaka sama, javnim prijevozom, šmrc šmrc. Pa me zbog mog cendranja deda odlučio otpratiti do autobusa. Super mi je kako me gledaju kao blesavu i u nevjerici kimaju glavama kad kažem da me napadaju seoski psi. Prekjučer je tako deda na svoje oči vidio da ne pretjerujem, jer mu se jedan objesio zubima za nogavicu dok mu je drugi napadao drugu nogu. Trećeg nije bilo. 
Sorry, deda. Not sorry. Sad imam svjedoka. 

Zanimljivo mi je kako sva sila vremena provedena na selu od mene nije napravila seosko dijete. Dobar sam dio svog djetinjstva provela skačući po obroncima, okružena kokošima, patkama, guskama, kravama, konjima, psima i mačkama, pa i dalje nisam taj tip. Daj ti meni asfalt. Fala.
Možete bacit najveći hejt na mene, ali ja sam paukoubojica. One kućne, što se stacioniraju u jedan ćošak i ne mrdaju još i mogu podnijeti, ali ono što se izvana dovuku unutra i izgledaju kao da su iz prašume došli, čuje ih se kad ih tresneš, e njih se grozim. Osim što su mi neopisivo gnjusni, još i hodaju. E, nećeš u mom stanu.
Čovjek bi ih još i pustio da nemaju nezgodan običaj kretanja posvuda, pa padnu, pa se popnu, pa ti se spuste pred facu... Nije moje srce za to dovoljno jako. Složila sam od jednog mopa alat za treskanje, i ajmo. Nimalo pacifistički, znam. Kad se sjetim da sam se još nedavno smijala dedi radi njegovog alata za uklanjanje puževa s vrta. Očito nam u krvi da ubijamo raznim alatkama.

Ono što mi ovaj vikend nije išlo- ubijanje komaraca. Pusti tigraste, mene zanima kakve su ovo bebe komarci: škiljim da ga vidim, moram triput pljesnut prije nego ga pogodim, a i kad ga zviznem samo odzuji ošamućeno dalje. Zašto?! Zašto ne umru?!

Tražila sam neki dan Zavod za zapošljavanje po Malešnici. Otvorila ja google maps i mobitel otkazao poslušnost. Ništa, strpam ga u džep i pojurim za prvom gospođom koju sam vidjela na cesti. Taman sam postavila pitanje, kad se javi moj lijevi džep. Kaže da skrenem lijevo nakon 200 metara. Gleda me gospođa. Gledam ja nju. Pravim se, nije moj džep. Ne čujem ja ništa.
Na kraju, moram s vama podijeliti Batmetal, najbolju stvar ikad: 
Mislim da je ovo bio najrandom od svih random postova. 

Primjedbe

  1. Jao, paukovi!!!!! To treba dresirat da ti proizvodi tkaninu i jede muhice, u najmanju ruku. She says, a da me me cujes kako vristim kad vidim jednog takvog, popucala bi ti staklenina u ocima!
    Komarce mlataram cime god, moljce isto, uvijek je nesto useful pod rukom, ako nema tu su uvijek papuce.Naravno, trebamo svi papuce nosit jer ce nam se prehladiti mjehuri ili jajnici ili sto vec... po narodnoj predaji, of kors.

    OdgovoriIzbriši
  2. ne znam što ću s komarcima, i meni lete i ne mogu ih ubiti..samo nastave dalje.
    pauci..istrenirala sam se da ih ne ubijem sve.
    nije selo za svakoga, šta ti je :))

    OdgovoriIzbriši
  3. Slažem se za ovo s paukovima. Šizdim kad mi neko krene s pričom kako čuvaju kuću i ubijaju muhe. Pljas pa i na najmanjeg.

    OdgovoriIzbriši
  4. Kada ja dođem doma, u trenu postanem švedski stol za buhe :/ Ali nevjericu ušutkavam relativno brzo, samo zasučem nogavice i pokažem sexy otekline :D
    No, svejedno sam selsko dijete. I ubijam pauke (i buhe) bez imalo grižnje savjesti :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi