Što se radi za vrijeme praznika?

Suprotno općeprihvaćenom, raširenom i pogrešnom stavu, to što nema nastave ne znači da se ne ide na posao. Konačno, praznici su za djecu, ne za nas. Zimski su mahom ispunjeni sjednicama i inventurama, ljetni se nakon popravnih i upisa svedu na 4 tjedna godišnjeg (nikako tri mjeseca, to je stvarno urbana legenda). I nakon više od sedam godina rada u školi mogu reći da su mi ovo prvi proljetni praznici bez ikakvih poslovnih obveza. 
U redu, da sam voljna mogla sam naći neki stručni skup. No, nisam. Tako imam čitavih 5 dana slobodnih, pa kad se to spoji s vikendom i praznikom, slobodna sam, AJME MENI, 10 dana! 
Poput svih ostalih, slobodne dane iskorištavam za obavljanje uzbudljivih stvari kao što su posjet mirovinskom, zubaru i rodbini za koju me već sram koliko ih dugo izbjegavam. I čišćenje. A ono što preostane, čitam. Oh, koliko samo čitam. Pred readerom se osjećam kao dijete koje smije odabrati samo jednu igračku u dućanu krcatom najdivnijim igračkama. 
Trenutno čitam 12-13 knjiga. Bolest je to. Najradije bih ih sve nagurala kroz oči u mozak i prepustila se mentalnom trčanju po livadi slova, riječi, misli. S jedne strane kognitivna znanost, s druge forenzični triler, iza leđa mi se prikrada ona filozofska knjiga koju nikako da dovršim... Na svaku koju pročitam dođu bar tri koje sam negdje našla i silno želim pročitati. 
Kako me previše ne diraju vjerski blagdani (ni oni ostali ako ćemo pravo) nemam namjeru ubiti se od posla: neću peći kolače niti iskuhavati šunke i francusku.  Nakon obiteljske tradicije po kojoj smo se majka i ja ubijale od posla za svaki praznik, odvojena stvaram vlastitu tradiciju. Prvo joj je pravilo, jebe mi se. Kad si slobodan, uživaš u tome. Dok se svi vesele ti ne crnčiš u kuhinji. Svaki dan jedeš svježe pripremljeno i ne jedeš ostatke francuske. Ne ubija te probava  danima nakon toga. Nikome ne treba 64165845 vrsta kolača. Pogotovo ne mojoj guzici. Ne moraš nikome dokazati da si dobra domaćica. Uostalom, šta 'ko i ima dolazit. Praznici su da se neplanirano mrdne iz kuće. Prošeće. Popne na Sljeme. Udiše šuma. Praznici nisu da se udiše odojak satima u kuhinji.
Sto mi je godina trebalo da dođem do točke kad shvatiš da ne moraš kolektivno ništa (osim godišnjeg, to eto moram). Mogu ušetati u dućan u kojem se ljudi kolju oko oraha, mladog luka i janjetine. Guraju agresivno kolica i uzdišu zbog reda na blagajni. I mogu kupiti samo avokado dok svi drugi biraju rotkvice.

Oslobađajuće. Ne moram. Mogu. Ali ne moram. Mogu čitati. Kaže čovjek da želi više obveza u kući. Možda da on kuha ovaj vikend...

Primjedbe

  1. Drago mi je da si došla do te točke:)
    Uživaj u neradnim danima.

    OdgovoriIzbriši
  2. tako treba, i ja sam nedavno...tj pretprošli božić poravnila, jer sam napekla kolača, i previše ih je bilo....šta će mi to, samo se nerviram....danas idem u bojanje jaja :D to mi je zabavno, bar ću ih podijeliti

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi