O puštanju

Čudni smo mi ljudi. Grčevito se držimo nekih stvari jer smo u njih uložili puno vremena i emocija. Ne puštamo jer je puštanje poraz. Ne puštamo jer se lakše trpi poznato nego riskira u nepoznato. Ne puštamo jer pogrešno mislimo da ćemo nestati zajedno s našim uvjerenjima. Ne mijenjamo se jer glupo držimo da smo mi naše mišljenje, naš stav, naš pogled na svijet. Jednako glupo kao da mislimo da stablo čini jedan list. Ili kišu jedna kap. Mnogo smo kompleksniji nego što si želimo priznati. 

Možda se teško zaljubljujete. Ali vas drži pola života. Možda se teško odlučujete, a onda, čak i kad vam iskustvo pokaže da ste pogriješili, branite svoju odluku do zadnjeg atoma snage. Na vlastitu štetu. Možda još vjerujete u sve do jednu stavku koju su vam servirali s ručkom dok ste bili mali. Da trebate naći posao koji ćete raditi do penzije. Da se trebate vjenčati. I imati djecu. I nikad se ne rastati. Roštiljati vikendom. Mrziti svog šefa. Ne rade li to, konačno, svi? 

Krajem svibnja 2007. prvi sam put ušla sama samcata u učionicu punu tinejdžera. Nekolicina je visila kroz prozor. Dvojica su se pokušavala izgurati sa klupe. Jedan je vješao stolce po kukama na zidu. Ostali su stajali, trčali i vikali. Nitko nije sjedio. Četiri godine faksa, pedagogija, didaktika, metodika. I nikad mi nitko nije rekao da razred izgleda tako. Sjećam se da su mi kroz glavu proletjeli veći stručnjaci za takve situacije. Profesori? Ne baš. Više mislim na Michelle Pfeiffer i Jamesa Belushija.

Vidite, postoje ljudi koji će ući u učionicu i provesti u njoj godine i godine frustracije pokušavajući objasniti djeci da se ne ponašaju onako kako knjige kažu da se djeca ponašaju. A postoje i oni koji će slegnuti ramenima, reći: jebiga, zaboraviti što piše, i pozabaviti se onim što jest.
 
Ne možete prilagoditi svijet sebi. Niti trebate od svijeta očekivati da se ravna prema vama. A najbolje što za sebe možete učiniti jest pustiti očekivanja. I prilagoditi sebe.

Primjedbe

  1. Treba se podsjetiti svako malo, doista. Ja se borim sam sa sobom jer nikako ne mogu pregristi neke nepravde i odbijam prihvatiti svijet koji tako funkcionira. I onda se koljem i grizem i mozak mi radi sto na sat, pa ne mogu spavati i onda sam premoren i razdragan na poslu pa reagiram na sve, i onda sve to rezultira još većim kaosom. Ne znam ni sam kako da otpustim, ali postajem preumoran (star sam) da se bavim time i trudim se pustiti da sve ide svojim tokom. Hvala na još jednom podsjetniku.

    Nego, kako si riješila klince? Guraš li ih kroz prozor? :P

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. tada sam još bila jako fina, pa sam rekla: "ako vani nije george clooney, znači da nemate što gledat." pa im je bilo smiješno i vratili su se na mjesto.

      danas obično kažem: "ako planiraš skočit, skači na travu da ne moramo ribat beton." isto se maknu, ali mislim da im nije smiješno koliko ih je strah.

      Izbriši
    2. Haha, očito si uspjela naći način koji šljaka. ;)

      Izbriši
  2. ovaj prvo pasus je mnogo jak, bas sam se zamislila

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi