O ljubavi

Kuća nikad nije dovoljno čista, jelo nikad nije dovoljno fino, kolači su uvijek mogli ispasti bolje, post je mogao biti kvalitetniji, sat je mogao biti zanimljiviji i ja nikad nisam dovoljno zgodna. Moj mozak je gad. 
Znam da nisam jedina. Konačno, ljubav prema sebi je nešto što se uči polako, s vremenom i svakodnevno utvrđuje. Ne govorim pritom o lažnom samopouzdanju, o nerealnim doživljajima sebe. Ljudi koji misle da su bolji od drugih najčešće skrivaju veće komplekse i svakodnevno bivaju razočarani jer ih svijet ne tretira kao kraljeve. Voljeti sebe ne znači misliti da si savršen. 
Velika sam sretnica. Upoznala sam svu silu žena koje su o sebi mislile najgore. Da su glupe, ružne, nesposobne... Ne mogu reći da sam ikad imala tu fazu. Oh, imala sam dana kad sam se osjećala loše, nezadovoljna sobom. Ali nikad nisam mislila da sam bezvrijedna, gora od drugih. Dosta toga pripisujem odgoju. Koliko god da su možda promašili u nekim drugim stvarima, moji roditelji nikad nisu pumpali moj ego bajkama. I puno sam puta u životu bila svjedokom tuđih razbijenih iluzija: odrasteš i makneš se iz vlastitog dvorišta, pa shvatiš da te svijet ne gleda očima tvojih roditelja.  Ne misle svi koje sretneš da si divna, profesori ne hvale tvoju inteligenciju nego te ruše, umilno treptanje ne pali, kao ni hirovito, temperamentno urlanje. Gdje je zakazao kućni odgoj, uskočit će život da te nauči. Da nisi kraljica i da nitko nije dužan plesati kako ti sviraš.
Mi žene smo čudna bića krajnosti. Ili o sebi mislimo da smo najgore, niža vrsta, ili moramo jedna drugoj u maniri američkih tinejdžerki s pola mozga laskati kako smo awesome princeze, i tko to ne vidi njegova greška. Što je poprilično posran stav. To što vas netko neće ne znači da ne valjate. Kao što ne znači ni da taj netko ne valja.
Ne morate biti najpametnija, najljepša, najšarmantnija, najseksipilnija žena da biste valjale. Dovoljno je da budete. Sretna sa sobom.

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi