Gdje se skriva sreća?

"Zašto si tako odvratno sretna?" pita me prekjučer R. uz smijeh. Ona je radila od jutra, ja sam došla samo na popodnevnu sjednicu, a i to mi je bilo mrsko. Dočepaš se slobodnog dana i onda ajmo, sjednica u 4, pa informacije, neki roditelji naručeni za ribanje, prijetnje ili pak molbe, i tako sve do 7. 

Nije mi dan bio nešto. Krenulo je dobro, uvjerila sam sebe odmah ujutro da ću biti produktivna, a onda se vratila u krevet sa šalicom kave i ništamiseneda stavom. Kad sam kasnije, prije posla, podizala karte za kazalište skoro sam zaspala na pultu, gledala me blagajnica kao da nisam normalna. Dopuštam, vjerojatno nisam. Nema veze, normalno je ionako precijenjeno. 

Bottom line, bila sam poprilično sigurna da imam posran dan, dok me R. nije proglasila odvratno sretnom. I shvatila sam da se smijem. Mislim da sam zbog svih briga i stresiranja uspjela zaboraviti da zapravo i jesam sretna. Je li sve idealno? Nije. Imam li savršen život bez problema? Daleko od toga. Ali sam sretna. Odvratno sretna. Dovoljno sretna da zaslužujem batine i zgađene poglede. Ta ljigava sreća. A nisam bila ni svjesna. 
Tako je s nama ljudima, valjda. Stalno u potrazi za srećom, kao kad tražimo naočale i ne shvaćamo da su nam na nosu. Vjerojatno je jedna od bitnijih stvari u životu znati sebe usrećiti. Ne mislim na prebacivanje odgovornosti na druge, nitko vas nije dužan oraspoložiti. Ne računa se izlazak s prijateljima koji se krevelje da bi vas oraspoložili. Usrećiti sebe znači potpuno sam sebe učiniti sretnim.
 
Iako su mi rekli da sam bolje organizirana od većine, i dalje mislim da mogu bolje rasporediti svoje vrijeme. Skroz bježim od strogog rasporeda u ime neke spontanosti. Nisam robot, ovo, ono. "Jednostavno, učinkovitiji si kad se organiziraš", kaže mi S. neki dan (imamo sličan problem, ona i ja). I udari me konačno. Zajebi spontanost, organiziraj svoj dan. Odluči i izvrši. Danas ću dovršiti onaj projekt/ knjigu/ zid. Štogod.  I onda dovršiš. Tako je jednostavno.
Ne samo da tako više stvari stigneš, nego više cijeniš svoje vrijeme. Ako ograničim vrijeme s kavom pred laptopom, više ću cijeniti tih sat vremena nego da blejim pola dana u ništa, i usporeno mazim tipkovnicu. Ako od drugih tražimo da poštuju naše vrijeme, zašto to ne tražimo od sebe? Hej, ja! Vrijeme je novac. Prestani ga gubiti. 
Prelijena sam da planiram sat po sat, cijeli dan. A ne bih trebala biti. Nikad ne bih trebala biti lijena za sebe. Nisam dovoljno karakter da napravim sve što želim. A trebala bih se pokrenuti, nitko neće ako neću ja. Jedino što bez greške radim je svakodnevno šamaranje sebe jer nisam napravila sve što sam htjela. Jedina stvar koju mogu preskočiti, a ja je ne propuštam. Fak. Det. Šit.  Volim se više od toga.

Primjedbe

  1. Mnogi (a joj, generalizacija) misle da je kljucno pitati sebe 'gde je sreca, u cemu, kako biti i kako je pronaci?' a malo ko zaista i shvati da je srecan tu, s tim sto ima, s ljudima koje ima. I da, zaborave ljudi da vole sebe, jer je valjda bitno voleti druge, voleti druge zbog drugih, voleti zivot zbog drugih. Ah, znam, generalizujem, ne volim to, ali sve cesce vidim oko sebe takve ljude... nazalost. xoxo

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi