Pozdrav iz Zanzibara

samo se šalim.
Nemam pojma zašto je Zanzibar bio tako popularan u mojoj kući dok sam odrastala, ali kao odgovor pokrivao je barem 90 posto glupih pitanja. Kamo ideš? - U Zanzibar. Gdje su mi cipele? - U Zanzibaru. I tako dalje... do Zanzibara. Zanzibar je postao kraj svijeta, mistično mjesto koje postoji kao što postoji Nedođija. Nešto toliko daleko da nema šanse da se ikada tamo nađeš i vidiš da tamo nisu ni tvoja baka ni tvoje cipele, kao što nema šanse da padneš s ruba Zemljine ploče.
Jučer sam imala mini breakdown, koji bi vjerojatno bio maxi samo da je ikoga oko mene bilo briga. Imala sam osobnu epizodu Zone sumraka u kojoj nisu vozili ni vlakovi ni autobusi i ja sam ostala zarobljena s vlastitom obitelji. Da pojasnim... Prije koju godinu dio moje obitelji zgađen bukom tramvaja ispred vlastite kuće, odlučio se preseliti nadomak grada. Tehnički, oni i dalje spadaju pod Grad Zagreb. Praktično, oni su na jebenom selu. Ako po ovom jebenom niste još shvatili, ja stvarno ne volim selo. Ne pričam o fensi šmensi eko farmama koje glume selo, ne govorim o šumi, biljkama i životinjama, govorim o ljudima čiji mentalitet ja ne razumijem i odbijam prihvatiti. Primjerice nesocijalizirani psi na lancima, nedovoljno hranjenje životinja (jer sit pas ne čuva kuću, a sita mačka ne lovi miševe, a site kokoši... ne znam, tko je vidio hraniti kokoši). I poštedite me komentara kako nisu svi takvi, znam jako dobro da nisu, ali cijela ulica u koju su se moji doselili je strašna. Za početak, svaki dolazak i odlazak mora biti popraćen napadom omanjeg čopora pasa koji me opkole i naizmjenično pokušavaju ugristi moj gležanj, kao da im je u fakin genima upisano čuvanje ovaca, kao da su ih drito uvezli s vrhunskih novozelandskih imanja, a ne kao da su mješanci jebenih pekinezera. To me isprati na bus. Onda bus kasni. Naravno. Onda ja presretna iskočim iz busa i otrčim na blagajnu kupiti kartu za vlak, mislima već mazeći vlastiti stan usred civilizacije. 

A onda mi šalteruša kaže da nema vlaka. "Kako nema?" "Pa nemate ovaj u 42." "Kako nema vlaka u 42, jučer sam gledala raspored, jeste li sigurni?" "Jesam, trebali ste gledati danas." "Pa gledala sam za danas", odgovaram zbunjeno, naivno misleći da smo se krivo razumjeli. "A to se nekad mijenja, trebali ste danas gledati." Drugim riječima trebala sam u busu refrešati stranicu HŽ-a pazeći na eventualne promjene u voznom redu. "Ima vlak u 18:09..." započne ona. "Joj, super, može!" "... ali taj je otkazan, jer nemamo strojovođu." 
"Kako nemate strojovođu?" "Pa nemamo, takve se stvari događaju." "Jasno mi je da se događaju, i zato što se događaju pretpostavljam da ćete imati neku rezervu! A ne otkazati osam vlakova u subotu, kad ionako vozite rijetko!" Gleda u mene i šuti. Ok... "Hvala." Izbor mi je ili čekati sat vremena idući vlak, ili čekati 20 minuta idući bus koji će me odvesti do tramvaja kojim ću pak preko pola grada doći kući negdje oko 8. Samo dva sata mog života koja nikad neću dobiti natrag.
Stojim tako i čekam, okružena likovima s kompleksom veće vrijednosti koji naslonjeni na mramorne stolove ušminkanih kafića uz samu cestu kolodvora kroz svoje Ray-Ban naočale promatraju okolinu. Cestu, prugu i ruševnu tvornicu mesa koja ne radi već godinama. Face. 
Mislim tako, pa tko smo mi da se smijemo Zanzibaru. Tko smo mi da umiremo od smijeha na slike vlakova u kojima se ljudi voze viseći kroz vrata i prozore, na stepenicama i vozaču u krilu, na krovu s 3 koze, majmunom i tomosom u dijelovima? Oni bar imaju strojovođu. 
U Japanu se strojovođa samoubije ako vlak kasni minutu. Samoubije mu se i familija jer je on kasnio. Samoubiju mu se i susjedi jer su ga znali, pa ne mogu živjeti sa sramotom. Kod nas strojovođa dobije proljev, odmah vlakovi ne voze. Žao nam je, nema. Super mi je to. Kao da se radi o magičnom vozilu koje preskače duge i lansira se u svemir, pa postoji jedna jedina osoba kvalificirana da ga vozi, mistični jednorog s amblemom HŽ-a na prsima koji kenja cupcakes i bljuje kekse. Da sam barem ja tako nezamjenjiva. 
Ili bilo tko od vas. Da ja ne dođem na posao, našli bi mi zamjenu. Masu sam puta ja bila zamjena. Masu sam putu ugurala dva razreda u jednu učionicu jer ne mogu djeca ne imati sat. Zamislite da otpilite prste motornom pilom, pa vam kažu na hitnoj: "Ne možemo vam danas prišiti, nema doktora. Događa se. Spremite prste u frizer i dođite sutra ako ne iskrvarite. " Odete po kruh, a dućan zatvoren jer nema tko. Ili nema kruha jer nemaju pekara. 
Jasno je meni da će se naći ljudi koji misle da pizdim bezveze, i da postoje busevi, tramvaji i taksi, da su ljudi nekad hodali od Sljemena. A ja ću im reći, dio ste problema. Upravo vi, s takvim stavom. Nije poanta u tome što ja nisam mogla na vlak. Poanta je u tome da nije izbila revolucija, ni građanski rat. Da se nije desila lančana prometna nesreća niti je uragan poharao Zagreb. Nije pala atomska bomba, niti se desila zombi apokalipsa. Koju pičku materinu onda ne voze vlakovi? "HŽ je u problemima", kažu mi. I ja sam. Pa nisam legla nasred kolodvora i plakala u fetus poziciji. U problemima su? Nije ni čudo. Ono što je čudo jest da nam država uopće "funkcionira". Da nismo proglasili nemožemovišeodustajemo, nešto kao bankrot, samo sveobuhvatno. Preselite se, druge države nemaju probleme. U Finskoj nikad nitko nije dobio proljev, a Norvežani nikad nisu prehlađeni. U Japanu vas umjesto busa vozi ferrari. Preselite čak u Zanzibar, i tamo stvari funkcioniraju bolje, čujemo. Zanzibar je  magično mjesto. I njihove vlakove vozi jednorog. I svi su sretni kad vlak preskoči dugu.

Primjedbe

  1. Užas. HŽ nema strojovođe jer su ih otpustili (negdje oko 120 strojovođa). A, ovi koji su još zaposleni su, po zakonu prisiljeni korisititi godišnji koji im je ostao od prošle godine tako da je, bar do ljeta, HŽ jednostavno otkazao neke linije i zamijenio ih autobusima.Preselimo se svi u Zanzibar :)

    OdgovoriIzbriši
  2. poznato mi je sve što si napisala.
    osim familije na rubu Zagreba :D
    znam ljude koji nisu stizali na razgovore za posao u Zagreb, jer bi krenuli samo par sati ranije, a ni brzi ni standardni putnički jednostavno ne bi došli na vrijeme jer..ne bi. ako sam na išta pizdila, dok sam se još vozila vlakovima po RH, je laganje o trajanju vožnje te vremenima polaska i dolaska.
    onak, nema mrtve šanse da taj vlak dođe do točke B u normalno vrijeme, jednostavno dodajte svakoj vožnji + 60 minuta i bok.
    što je najbolje, volim vlakove, ali ovo kod nas je koma. na pola trasa ni ne mogu brže voziti jer su pruge u raspadu, ukidaju linije jer im nisu isplative, a HŽ radi jako puno da ono malo preostalih putnika bude nezadovoljno.

    OdgovoriIzbriši
  3. Katastrofa, vlakovi su nam postali užas. U moje 4 godine kad sam se vozala, valjda je dvaput stigao na vrijeme. Da ne kažem kak s 2cm snijega odmah kasni, 3x se mijenjaju lokomotive putem jer crknu i sve ostalo..Putuješ od Zagreba do Osijeka 6 i pol sati, prije bih na magarcu stigla da sam jahala. Sad mi je drago sto sam za put doma ovaj put odabrala bus - samo da vozac ne dobije proljev -.-

    OdgovoriIzbriši
  4. koma, ništa drugo neko koma... u zanzibaru je valjda bolje :D

    OdgovoriIzbriši
  5. Faking HŽ. Sva sreća kaj u sub nisam išla s vlakom u Zg. -.-' Btw i kod mene doma je nekad bio aktualan Zanzibar i kaj je najbolje tek sam se prije par godina sjetila ja to uguglati da vidim dal' to fkt postoji xD I bome sam se iznenadila dok sam vidla ono prekrasno tirkizno more :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi