Među hrvaticama, antihrvatica

Ima tome već koja godina kako je kolega ušavši u zbornicu uzviknuo: "A tu ste, hrvatice*! U svakoj ćeš zbornici najlakše prepoznati hrvatice!" Pa je opisao obje moje kolegice s naglaskom na njihove tipične osobine, i onda mu se pogled zaustavio na meni. Pa je promijenio temu. Mislim da mi nikad nitko nije dao veći kompliment. 
* hrvatice je užasan, stravično iritantan i šovinističko-seljački naziv koji se ustalio za profesorice hrvatskog po školama
Nije mi namjera govoriti loše o kolegama i kolegicama. Lagala bih kad bih rekla da nisam timski igrač - nije mi problem suradnja. Svejedno se grozim nekakvog pripadanja kolektivima i aktivima. Nikad se u zbornicama nisam družila s drugim profesorima hrvatskog. Bliži su mi uvijek bili profesori engleskog, sada strukovnjaci, pokoja povjesničarka, tjelesnjaci, pedagoginje... Ispod profesora hrvatskog možda su mi samo vjeroučitelji, a i to ovisi o njihovom stavu. Imamo recimo krasnu kolegicu iz vjeronauka koja u komunikaciji sa mnom nikad nije spomenula boga. To iznimno cijenim. Ali bez obzira koliko ih cijenim, oni nisu moja ekipa, oni nisu moj tim, mi nismo jedno, povlaštena kasta, iznad drugih. Redovito sam sama usred mnoštva. I to mi odgovara.
Kolega s početka posta zapravo je u pravu. Profesorice hrvatskog uglavnom je lako prepoznati. Većinom lebde, plešu iznad tla kao izbezumljene ili pogubljene u nekoj Ujevićevoj pjesmi, nose broševe koji izgledaju kao otfikarena keramička pločica, stalno naglašavaju svoju zanesenost i pjevnim glasom cvrkuću o divnim radionicama, prekrasnim pjesmama i kako im je puno srce ne znam čega. Idu mi na živce.
Možda zato što sam radeći saznala da mnogo njih nema pojma ni o književnosti, ni o jeziku. Možda zato što sam upoznavši ih šokirano shvatila da mnoge od njih ne čitaju dovoljno, ako čitaju uopće. Možda zato što ni inače ne volim pozere i snobove, a snobovština je jaka sila prisutna u profesorima hrvatskog. Možda zbog svega toga, a možda ih ne volim na isti onaj način kao što profesori latinskog i talijanskog ne vole Avu Karabatić. Ne volim jer smo u istoj ladici, a ladice prezirem. Ne volim, jer sam vječno upućena na njih i stalno u začaranom krugu preispitivanja -  što sa mnom ne valja da nisam takva, i fobije - što ako se jednog dana pretvorim u njih?
Da se razumijemo, upoznala sam divne profesorice hrvatskog. Divne. Žene zbog kojih je moja želje da budem ovo što jesam postala odluka. Ali te žene znaju razliku između Asimova i Simonova. Znaju tko su obojica, bez guglanja. Čitale su obojicu. I još mnogo, nebrojeno mnogo njih. Njihovo znanje premašuje udžbeničko. Njima vrh vrhova nisu šture lekcije o Matošu i Ujeviću, one znaju da je Krleža napisao oh, toliko više od Gospode Glembajevih i Barake pet be. Njima knjiga nije predmet, ukoričen papir. One vole knjige, a ne pojam predmeta koji lijepo izgleda na polici ili instagramu.
Kažu, moraš biti posebna sorta da postaneš profesor hrvatskog. I kažu to kao da su u trenutku tvog rođenja anđeli isprepleli prste i zapjevali složno neku Gajevu budnicu. Moraš bit posebna sorta i da budeš pekar, smetlar, elektrotehničar i mafijaš. Pa ne vidim njih da se kurče okolo.
Preporuči mi neki dan fejsbuk jednu od mnogih grupa za profesore hrvatskog. Ekskluzivan klub. Kliknem na to, samo da vidim koliko griješim što nisam član ni jedne. Gomila baba* međusobno šera kič slike s citatima istovremeno se virtualno tapšući. Draga, nismo se dugo vidjele. Draga, kad će nam iduće županijsko stručno vijeće. Mila, mogle bismo kakvu radionicu da se malo zabavimo. Jebeš mi sve ako kopanje nosa dok gledam svjetsko natjecanje u heklanju nije zabavnije od njihovih radionica otkrivanja tople vode.
* baba je naziv koji koristim za žene i muškarce svih dobi, a koji imaju mentalni sklop, ponašanje i interese babe
Ne znam postoji li neki memo koji dostave s diplomom, ali ja ga nisam dobila. Nisam dobila memo o tome kako se trebam odijevati, nisam dobila koreografske upute o kretnjama profesora hrvatskog, ne znam koliko točno nosom trebaš parati nebesa, i osim toga, cijepljena sam protiv šeranja Vidrićevih stihova po fejsbuku. To je jednostavno pomanjkanje ukusa. Imam i ja svoje iritantne, štreberske momente. Imam crush u Kamova, i poprilično sam sigurna da mi Krleža ne bi trebao biti seksi, ali ne sanjam o tome da djetetu dam ime Miroslav i ne plešu mi srčeka oko glave svaki put kad netko kaže Janko. Niti jedem Poli. 

Primjedbe

  1. Omg, ovo kao da sam ja pisla. Imala sam komplekse manje vrijednosti dok nisam došla u školu i vidjela tko sve predaje književnost...kad ti kao literaturu preporuči Google jer što bi išla u knjižnicu, ili uzme vodič kroz lektiru jer njoj ne pada napamet čitati neke lektirice za djecu. O, majko Isusova!!!

    OdgovoriIzbriši
  2. hahaha :D Ja sam nedavno na fejsu prestala pratiti masu portala za knjige i književnih blogova upravo zbog tih iritantnih kić slika s citatima. Ako još jednom pročitam kako: "The man who doesn't read books has no advantage over the man who can't read them." prosvirat ću si glavu. Ili onome tko to sharea :D
    A što se tiče moje profesorice hrvatskog, to je bila upravo takva jedna tuka. I to kažem ja koja sam imala pet i čitala sve lektire. TUKA!

    OdgovoriIzbriši
  3. ja sam o-bo-ža-va-la svog učitelja hrv iz osnovne i profesoricu iz srednje! koje su to face bile. strogiiii! ja sam još ona generacija koja se mogla udariti šibom (u osnovnoj). svi smo pjevali deklinaciju. isti je učitelj predavao i mojoj mami. nakon puno godina smo ga srele u gradu, otišli na kavu, ispričali se kao odrasli ljudi. rekao mi je da ga je od mojih zadaćnica znala zaboliti glava jer su bile preduge :)
    a prof iz srednje mi je dozvolila da u 3. i 4. čitam (i pišem) za lektiru samo ono što sam sama htjela. sami dostojevski!
    to je tako plemenito zanimanje, odgojno, učiti djecu da pravilno govore, čitaju i pišu vlastiti jezik, da vredniju svoju kulturu. nema što me više nervira nego kad vidim lošu gramatiku po blogovima. standardni jezik se mora znati. kad pročitam neku mješavinu jezika iz regije i šire, popizdim.

    OdgovoriIzbriši
  4. imala sam iznimno dobre i iznimno krive profesore hrvatskog kroz srednju. u "moje vrijeme" nisam bila svjesna te kaste, danas ni nisam u njoj pa ni nne znam da postoji. vjerujem da nije fora imati isti nazivnik s hrpom ljudi, a ne biti dio te skupine. ne htjeti im pripadati, a nemati kome pripadati. puno je lakše proći kroz radni dan kad je bar neki kolega sličnomišljenik, da ne moraš, dok s nekim piješ kavu, imati virtualne monologe.
    uopće ne znam za šeranjem svih stihova im memea..i uopće mi nije žao! :))
    strgala sam se na broševe izgleda polomljene keramičke pločice :D

    drž se!

    OdgovoriIzbriši
  5. A meni je ovaj tvoj blog divan .Nacin na koji ti pises mi je bas zanimljiv :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi