Hvala i znam

Nakon punih tjedan dana, vratio se laptop kući. Jej. Rekoše mi, ne znaju u čemu je problem. Nakon mog raspižđenog urlikanja preko telefona, ekipa u servisu bila je puno susretljivija. Ovaj su put čak skočili na noge kad sam ušla i ponudili pregršt savjeta (doduše beskorisnih, ali i to je nešto). Ili mi ČITAJU BLOG, ili sam preko telefona zvučala stvarno, stvarno ljuto. 
Dok ga nije bilo, pročitala sam knjigu ZA PREPORUČITI, a kad već preporučujem, zahvalna sam na OVOJ DIVOTI, za sve koji vole svoje e-knjige držati u redu. 
A onda su me u sandučiću dočekale dvije najljepše palete ikad, ravno iz Engleske, došle za par dana. 
Pa nije li to sreća?! Toliko volim kad ono što naručim dođe brzo, u jednom komadu, izgleda kao što treba i još i funkcionira kako treba! 

Spletom okolnosti, ovaj sam se tjedan češće družila s vlastitom obitelji. Bilo je zanimljivo, kao što to obično biva.
Psihički sam se solidno pripremila, pa me nije ubilo kao inače (hvala na tome!), iako sad razmišljam je li doista stvar u pripremi ili sam samo ja luđa. Bilo je tu savjeta i upita- zabrinutih, kakvih drugih. 
Pa me opet podsjetilo zašto mi je majčina strana obitelji malčice bliža. Lakše ih hendlam, ne doživljavaju se tako ozbiljno, iskreno vole ili iskreno nesimpatiziraju, i nakon određene količine drame i histerijanja (it's a must!), u stanju su reći oh, well, i pustiti cijelu stvar da počiva u miru. 

Na poslu sve po starom. 
Priča mi rođak kako je upoznao profesora matematike koji je otišao taksirati u Švicarsku, mogu li to vjerovati... Kako ne bih mogla, nekad bih i ja radije taksirala u Švicarskoj nego predavala u Hrvatskoj. Ali dok ne postanem barem hrvatska J. Collins, zahvalna sam što uopće imam posao. I vježbam za budućnost na hodnicima pod dežurstvom. 
A naučila sam da ne moram uvijek sudjelovati u tuđim ratovima i kolektivnim histerijama. Naučila sam da je moguće voljeti i ne dati da te povrijede istovremeno. Da je oprost korisniji od zamjeranja. 
Da mi ljubav drži glavu iznad vode svaki put kad me teret vuče prema dolje. 
I da ako krenem, nema toga što će me zaustaviti. 

Primjedbe

  1. nema druge, moram malo poboljšati svoje vozačke sposobnosti i pravac Švicarska!:)
    Obitelji su sve pomalo ludo, a nekako sumnjam da postoje one koje su posve sretne, pa bile iste ili ne...sreća je tako jedno krhko stanje, teško ga je postić....i i to kratkotrajno osobno, a tek onda kako u kolektivu.

    Ovaj zadnji citat mi se sviđa...podsjeća me na ono što je Herbert rekao kad je pisao Dinu..nisam imao vremena razmišljati o ničem osim o samom pisanju.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi