Zbrkane misli

U srednjoj školi bila sam buntovna tinejdžerka koja je obožavala čitati i vjerojatno sam bila jedina koja je pročitala sve zadano, kao što sam bila jedina koja se nije libila profesorici reći ravno u facu što točno misli o Goetheu ili Proustu. Ne znam je li me mrzila (mislim da ipak nije), ali znam da sam imala nešto fanova u razredu budući sam bila ona koja se javno, jasno i glasno posere na skoro svaku lektiru, a profesorica mi onda još upiše peticu jer jebiga, sve znam. Sa mnom je uvijek sve bilo rasprava i spremno sam ispitivanje Tolstoja preokrenula u debatu o prikazu žene u realizmu, o tome što je zajedničko Ani Karenjini i Emmi Bovary, i u čemu griješe Flaubert i Tolstoj kad se igraju psihologa. Kad bolje razmislim, sigurno me mrzila. 
Jednom je rasprava o tekućoj lektiri rezultirala govorom profe u kojem je između ostalog rekla da se ja jako dobro kontroliram i pazim što ću reći, iako se možda tako ne čini. Potakla me da napravim inventuru svoje glave, pa sam zaključila da je žena nepobitno u pravu. Većinom kažem puno manje od onoga što mislim. Pa ako vam se činim ekstremna, direktna i bez dlake na jeziku, think again.

Ipak, nekad stvarno nisam sigurna što je društveno prihvatljivo ponašanje. Nađem se usred nekog razgovora, onako, čisto fizički prisutna, i na vrhu jezika mi ja da sa smiješkom pitam gdje je skrivena kamera i kad su se stigli dogovoriti da me zajebavaju. Ili što je još gore, pokažem na slona u sobi i proglasim cara gologuzim. Često zajedljivo. Ili pak podrugljivo.
Izbjegavanje teme, okolišanje, kurtuazno čavrljanje i pretvaranje da je sve peachy čine me nervoznom. Takvi razgovori izgledaju kao scene iz filmova u kojima dva mafijaša ljubazno jedan drugom govore kako je sve u redu i kako se međusobno poštuju, prije nego izvade kakve pucaljke i pobiju se.
Kada je u redu reagirati? Kada je u redu reći što misliš? Vrijedi li trošiti energiju na svaku sitnicu? Kad se ne smije reći istina? Kad sam dužna imati zatvorena usta i uljudno kimati glavom dok netko priča bedastoće?
 
Jesam li jedina koju hvata nervoza od takvih situacija? Jesam li jedina koja živi u limbu, u vječnom preispitivanju svojih izjava, reakcija i stavova? Kako ostali ljudi znaju kako se trebaju osjećati i zašto je meni uvijek potrebno više vremena da se definiram?
 

Primjedbe

  1. Pojeo mi Blogger poveći komentar! Mora da je to prokletstvo Valentinova! i još mi srcad skače okolo!
    Anyways, za stvari koje su ti baš bitne se boriš, za stvari koje ti nisu prirotet ne droši dah. Biraj bitke, iskopčaj se kad je razgovor dosadan. Ako možeš, biraj društvo ugodnih ljudi.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. hoće blogger tako :/
      ja stekla naviku da svaki komentar iskopiram prije nego stisnem "objavi", za slučaj da nestane :D

      Izbriši
  2. Ja nisam procitala knjigu pola godine. Ne znam zašto je to tako. Nekada čak budem toliko očajna da okrivim svoj pametni telefon za to. Kao onom logikom da sam navikla da sve dobijem na brzinu a knjiga ipak zahtjeva malo truda. Ovo je sada bila random misao zbog onog prvog dijela teksta. Nakon godinu dana života u domu (koji sam napustila) osjećala sam se nevjerovatno isprazno. U nekim (mnogim) situacijama sam se osjećala upravo kao ti gore. I moja granica za reagovanje na sranje se itekako povisila. Razlog za to je vjerovatno činjenica da kad je devet od deset ljudi "full of crap" i nemaš nekog izbora nego slušati i ćutati.
    P.S. Malo mi je žao što ne predaješ u školi gdje je profil učenika drugačiji. Vjerujem da bi se od tebe moglo štošta naučiti. ^^

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ja čitam daleko manje nego što bih htjela, jer zaspim uz knjigu :/
      i ima nešto u tome što kažeš, smartphone odvuče pozornost, makar, kad mi je knjiga stvarno napeta, ne vidim ni ne čujem okolinu... možda ti samo treba bolja knjiga ;)

      znam da je u neku ruku i pametnije prešutjeti, ali ipak me to nekako muči, gomila se u meni kao mini porazi...

      Izbriši
  3. U prvom pasusu kao da si mene opisala na casovima knjizevnosti, setila si me na moje buntovne kritike i interpretacije :)))), steta sto nisi blize da pijemo kafe :)))). Mara

    OdgovoriIzbriši
  4. ...i ja sam uvijek vodila polemike na satu hrvatskog, ali mislim da me profesorica zbog toga voljela...No, ako se dobro sjećam, sve su me profesorice vjeronauka mrzile zbog mojih mišljenja i uvijek su mi davale loše ocjene jer što ti na vjeronauku vrijedi ako znaš Bibliju napamet kad je ocjenivanje u pravilu tako subjektivno?

    Što se tiče neugodnih/dosadnih razgovora i ljudi, meni tu šutljivost ( a nije da nemogu šutiti) ne pomaže jer mi se na licu točno vidi koliko mi je dosadno, tako da nam onda svima bude neugodno.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. mislim da se i na mom licu često vidi :D
      o vjeronauku bolje da šutim...

      i dobrodošla na moj blog!

      Izbriši
  5. danas je iskrenost postala mana, meni se čini. Čim ti iskreno izraziš svoje mišljenje, i čvrsto stojiš iza njega, bez da nekoga time omalovažavaš - ti postaješ govno. Kad kažeš nekome tko ti se žali u čemu je pogriješio i moguće rješenje - ti si govno. Ja se često preispitujem o svojim izjavama i stavovima. Ponekad bi si šamar opalila jer znam biti baš prefina i prešutit, ali sve manje i manje....

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi