Šupkopopis

Da vjerujem u prošle živote, samoj bih sebi dodijelila epitet stare, vrlo stare duše, jer sam (priznajem) nekad namćor kakav možeš biti samo nakon vrlo dugog, napornog, iskustvima ispunjenog života. Ako me pitate, vjerojatno ću reći da sam poprilično tolerantna osoba. Vjerujem da na blogu ispadam daleko manje tolerantna budući ga često koristim za rantove, međutim čak ako pitate ljude koji me poznaju, potvrdit će vam da je moj prag tolerancije poprilično visok. Kako bilo, neke me stvari redovito izbace iz takta, bez obzira koliko se trudila da se to ne desi. 
Znate li one prodavače koji vam ne daju disati od trenutka kad uđete u dućan? Znate li pak one prodavače koji vas se ne udostoje ni pogledati, bez obzira koliko vam trebala pomoć? A znate li one silne šalteruše na šalterima kojekakvih pošta, općinskih i inih ustanova koje rašpaju nokte i kolutaju očima kad se netko samo naviri kroz vrata? Sve su to poprilično iritirajuće stvari. Ali pobjedu bez puno razmišljanja odnose likovi što rade po servisima. Svega sam jednom u životu bila sretna kad sam mobitel podigla s popravka. Čim sam ga donijela uzeli su ga bez ikakvog nagovaranja s moje strane, čak nisu sumnjičavo gledali garanciju niti je podizali prema svjetlu da se uvjere u autentičnost iste. Nisu mi prijetili da će mi naplatiti masno ukoliko otkriju da sam mobitelom tucala kamen ili ga prala u veš-mašini. Što su radili svaki put prije i nakon toga. Niste li možda šutirali mobitel po mokrim lokvama? Jeste li ga unijeli u podmornicu ili ispalili na mjesec? Jer nama se sve čini da je crko jer ste ga podvrgnuli nekim abnormalnim uvjetima. Nisam sigurna što drugi ljudi rade sa svojim gadgetima, ali ja se sva preznojim u silnom strahu da će iz mene izvući da ponekad mobitel ponesem na zahod, ili da mi je ono jednom pao kad sam tražila ključeve po torbi. Taj sam put tri dana živjela u strahu da će mi kad dođem po njega ispostaviti račun na kojem će biti i stavka ljubazno zaprimili mobitel, pa kad se to nije dogodilo, došlo mi je da izljubim sve koji tamo rade i da izađem iz prostorije unatrag klanjajući se do poda.
Današnji događaj nema veze s mobitelom, ali ima veze s laptopom. Drugi u mom životu. Prvi je izdahnuo nakon godina i godina dobrog i učinkovitog druženja. I sad taj drugi, mlad i poletan, izgleda isto ima staru dušu. Ni nepunu godinu nakon što je kupljen, kašlje, šmrca, pregrijava se kao da je već prošao dva, tri, četiri života prije. No, sve to nema veze s ovom pričom. Upadnemo mi dvije stare duše tako u servis, i pozdravimo fino, pristojno i glasno. Od tri odrasla muškarca koji postoje u toj prostoriji, postojanje je najbolje što se za njih može reći- tamo su, ni jedan jedini nije našao shodnim da me pozdravi, pogleda ili na bilo koji drugi način da do znanja da i ja postojim. Da mi to napravi učenik, dobio bi pucketanje prstima ispred nosa, ekspresno briši van i ponovno se pojavi, i nemoj da se ponovi da mi ovako dozombiraš na sat. Mislim da bi trebalo uvesti pravilo: kad se netko ponaša kao da je mrtav smiješ mu opaliti dva- tri odgojna šamara, tek toliko da dođe k sebi, i da se uvjeriš da je živ.
Prvi od njih, zavaljen u stolac i raskeljen po njemu saslušao je moj problem bez da me pogledao, i mislim da bi liku bilo draže da mu netko iznenadno pregleda prostatu od toga da mu netko uđe u servis. Konačno, za ovo prvo samo treba dupe malo bolje namjestiti na rupu od naslona. Za ovo drugo treba ispružiti ruku i dohvatiti donešeni laptop, a onda još nešto i natipkati o tome. Užas. Ne znam kako izdržava. 
Ne znam dolaze li im ljudi inače bezveze, bez da išta trebaju. Možda da razgledaju pločice na podu ili pult. Da se dive polupokretnim majmunima koje rođaci nisu uspjeli utrpati da rade u nekoj općini, pa su siroti završili bez nade i smisla na pravom poslu. Ovdje moram napomenuti da se meni iznimno teško suzdržati od toga da kažem takvoj osobi da se doma tako može ponašati s majkom koja ga je odgojila, ali da će meni sjediti uspravno i budno, ili više neće sjediti uopće. Nabacim tako smiješak da ga ne bih ubila, i ljubazno odgovorim na ono malo polupitanja koja je uputio valjda meni. Ne, ja ne bih radije lutala bespućima Novog Zagreba umjesto da to vi obavite za mene. Ne, nije mi problem što ću u tom slučaju čekati laptop dan ili dva duže. Ne, uopće me ne nervira tvoje uzdisanje. Znam da nisam stručnjak ali pregrijavanje nije softwarski problem. Ne, nećete mi to naplatiti. Jer što god da se desilo, pokriveno je garancijom. Da, sigurna sam. Jesam.
Prije bih platila policiji da mi napiše zapisnik o krađi laptopa, nego što bih ovim budućim zvijezdama Walking deada platila da mi poprave laptop. Prije bih doma sama rašpicom otvorila laptop i sastavila ga natrag selotejpom, nego da ova skupina ameba zaradi na meni. Izgledaju mi kvalificirano otprilike kao da im na štekere treba staviti onu plastičnu zaštitu. S druge strane, možda bi im koristio koji strujni udar. 
I na kraju znam, znam da je vrijeme bljak i da svi imamo loše dane. Ali znam i da me nije briga. Mogu ja imati loš dan i doći na posao, ali ne mogu se tamo ponašati kao da mi je loš dan. Ne mogu se zavaliti u stolac i pustiti učenike da rade što ih volja, dok ja blejim u prazno. Ne mogu jer bi rasturili razred, ne mogu jer bih dobila otkaz, i na kraju ne mogu jer sam odrasla i odgovorna osoba koja radi svoj posao, i bilo bi me sram biti toliko neprofesionalna.

Primjedbe

  1. ja sam danas imala bljak dan.
    imala sam porivu jednom trenutku izać iz auta, po kiši, i usred prometa namlatiti taksistu ispred mene.
    grozne stvari izvlači ova neatmosfera u društvu.

    sad si me nasmijala, hvala ti :)

    znam za servis. uslužne djelatnosti znaju privući baš tako krive ljude.nadam se da ja laptopu bolje.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. nema na čemu. ja se nadam da će mu biti bolje, za sad je u servisu :D

      Izbriši
  2. Tačno si opisala i moje iskustvo sa serviserima laptopa i sada se iznerviram kada se setim. :D

    OdgovoriIzbriši
  3. Joooj, jos nisam imala takvo iskustvo sa serviserima. Trebamo navigaciju da nosimo na popravku - kupljen nov,on u servisu nas ubedio da je najnoviji sistem ugradjen. Dosli kuci, ne mos` nista naci. Muza ipak saljem / nadam se da nece naici na zombija :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. mislim da se s muškarcima ipak ne usude tako :D

      Izbriši
  4. Aj kako si me nasmijala, pogotovo Sheldonova slika me bacila u komu! :D hahaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaahhahahahhaha haos

    OdgovoriIzbriši
  5. joj,ja sam se baš pošteno ismijala zamišljajući situaciju i tebe kako ih pošteno središ s par odgojno-obrazovnih ;)

    OdgovoriIzbriši
  6. zbog takvih ljudi nisam nikad nosila laptop na servis...i zamisli svaki put kada bi se pokvario ispalo je samo da je problem jer se nekakav papir zaglavio unutra. Dosta ga je bilo rastaviti i usisati...imam ga već skoro deset godina, a nisam ga puno ni platila. Baterija je odavno crkla, ali on radi..samo mi nikako nije samo...kako papiri završe unutra? kako?

    Baš si me nasmijala s onim...da iz mene ne izvuku da mi je jednom slučajno ispao iz ruke dok sam tražila ključeve. Mislim što oni misle ...da nama laptopi služe kao stol, da s njih jedemo ručamo i u nedostatku inspiracije igramo nogomet s njima.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi