O taksistima, uslužnim djelatnostima i tome kako sam (očito) nezahvalno đubre

Svojim me postom Zuba podsjetila da sam u nekoliko navrata htjela napisati nešto o taksistima, ali nekako nikad nemam snage da to izvedem. Samo razmišljanje o tome me iznervira. Prije nego su cijene taksija u gradu pale, ulazila sam u taksi vrlo, vrlo rijetko. I taj put kad bih ušla, zamjerilo bi mi se za narednih pola godine. Bez ikakve konkurencije, taksisti su se ponašali kao da ulaskom u taksi ulaziš na njihov teren gdje su oni mali bogovi i mogu što god žele, a na kraju im još platiš njihovo verbalno silovanje. Da se odmah ogradim, doista ne želim generalizirati - sigurna sam da postoje vozači taksija koji su divni, divni ljudi. Ja samo uglavnom nisam imala sreću da sjednem u njihov auto.
Kad se pokušam prisjetiti, sjećam se eto jednog super starijeg gospodina koji me nije gnjavio, za uslugu mi je ispostavio račun, i još mi je pomogao s prtljagom. Pa ako vam se zove ta ekipa, mogu potvrditi da sam bila zadovoljna taj jedan put kad su me povezli. Nikad nisam bila nezadovoljna ni kad su me vozili ovi, a kao ekipu sa solidnom uslugom i sustavom praćenja vozila mogu preporučiti i ove.

Jedini koje ne mogu preporučiti su oni koji su godinama bili jedini. Kao studentica redovito sam prije svakog ulaska u taksi prolazila iste razgovore (Ne, neću sjesti naprijed) i slušala ista pitanja -  gdje sam bila, zašto hodam sama noću i za koga sam se sredila. Ako sam imala sreću i nisam bila vozačev tip, dobila sam drugi tretman, malo manje neugodan, ali opet daleko od ugodnog - kolutanje očima, uzdisanje, šutnja... Nekad bi mi čak samo pokazali na taksimetar bez da kažu koliko trebam platiti, a s pozdravom sam se mogla pozdraviti.
Kad sam polagala vozački, trebala sam prije toga proći liječnički s obveznim psiho testom. Zato me čudi što je ovima valjda uvjet za zaposlenje pad na istom. Dolazak konkurencije nije ih učinio pristupačnijima, niti ih je naučio manirama. Sad se od njih može čuti kako su svi drugi mafijaška organizacija, preskupi i gamad. Što sam još prošla s najstarijim taksi udruženjem u Zagrebu, a nisam s onima gore preporučenim? Vozača golog do pasa. 
Slušanje moljenja krunice s radija. Smrdljive aute. Izbacivanje iz taksija jer neki drugi auto ima prednost, i otkud mi ideja da imam pravo izbora. Vozača koji pušta vlastite snimke pjesama s riječima: Govna, govna, svi ste vi govna. Pokvarene taksimetre. Agresivne prijetnje. Agresivnu vožnju. Ući u njihov taksi privlačno mi je poput ruskog ruleta. S tim da se ruski rulet igra s jednim metkom, a ovdje imam jednu šansu da se izvučem, ako se negdje čudo dosađuje. Svaki put kad bih se nekome požalila na iskustva s taksijem, dočekali bi me posprdni komentari. 
 
Em sam snob što se vozim taksijem, em sam snob što ne želim sjediti do vozača, em sam snob što se uopće žalim na čovjeka koji me vozika okolo. Kao da mi nudi besplatnu turu po gradu, a ne kao da mu plaćam da me odveze od točke A do točke B. I taj autohtono hrvatski, iskompleksirani stav beskrajno me nervira. Što ako vam kažem da meni taksist ne radi uslugu time što me vozi okolo? Što ako vam kažem da je to njegov posao? Uslužni djelatnici prodaju vam svoju uslugu.
Biti zahvalan taksistu što vas vozi okolo je kao biti zahvalan tramvajcu jer vozi tramvaj... Čekaj malo, pa to se od nas očekuje?! Vozač tramvaja meni radi ustupke time što dolazi na posao i prima plaću?!  Zašto nitko nije zahvalan vozaču Čistoće koji vam odvozi smeće? S tim da mi je za njega sasvim svejedno što sluša i ima li majicu, gaće čak.
I stvarno mi je pun kufer toga da ispadam primadona svaki put kad želim da stvari funkcioniraju. Došli smo do točke gdje je bezobrazno vratiti konobaru pivo ako si naručio kavu. Ako ti mehaničar ne popravi auto, fino platiš i odguraš ga iz radionice, da ne gnjaviš dulje čovjeka. Neka, sam ću. Dokle tako, dokle?!

Primjedbe

  1. Taksista nije zanimanje i toga se uvijek sjetim kada udjem u taxi... i samo se molim da ne poginem! :D

    OdgovoriIzbriši
  2. Hvala Bogu pa u Beogradu ima dovoljno taxi udruzenja, pa svako moze da bira. Imala sam malo negativnih iskustva i uvek sam sedela pozadi. Ne znam da li je uveden neki zakon ili kakav pravilnik, ali taksista u sustini ne sme da zapocne razgovor sa tobom, tj. ne bi smeo da caska ukoliko putnik prvi ne otpocne razgovor. :D

    OdgovoriIzbriši
  3. isto je i kod nas.
    jednom je mene jedan istjerao iz taksija jer nisam imala sitno. kad sam sjela pita me: imaš sitno, ja nemam.
    kažem ja njemu: nemam ni ja.
    i hladno lik stade nakon 50 metara i kaže: hajd izađi kad nemaš sitno.

    OdgovoriIzbriši
  4. ja nisam imala nekih neugodnih iskustva, ali ovo što si ti opisala je stvarno strašno.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi