Zašto su šiptari, pederi i cigani stupovi svake države

Čvrsto sam uvjerena da je moja uloga u razredu prvenstveno odgojna. Naravno, složit ćete se vi. Možda. Možda nećete, možda imate stav da je zadaća nastavnika da izrecitira gradivo tako da ga učenici znaju ponoviti. Ne znam...

Ali znam da radim na mjestu koje je Lana odavno nazvala ovako, i da njihov respekt teško možeš zaslužiti samo recitiranjem Petrarce. Pola mojih radnih sati imam osjećaj da dresiram neke opasne divlje životinje, preostala polovica se pak dijeli između dana kad moji učenici izgledaju i ponašaju se poput učenika, i onih kad se ni oni ni ja ne ponašamo onako kako bismo trebali. To su oni sati kad moram pokazati i dokazati da ću u svakom pissing contestu pobijediti ja, jer nitko ne piša dalje, bolje i preciznije. To su sati kad moram u maniri najvećih, najopasnijih i nenadjebivih gangstera po ne znam koji put uvjeriti hrpu sitnih, ali ambicioznih dilera da je moja učionica moj teritorij. Previše gledam filmove, znam. Ali tako to nekako izgleda.

I divni su mi oni članci u novinama koji navode ankete i istraživanja po kojima nam mladi možda jesu konzervativniji od svojih roditelja, ali to je zato što su odrasli u ratno vrijeme ili pak nakon rata (to mi je još draže, jer svi su odrasli nakon nekog rata), i silno žele neku promjenu. Hitlera je na vlast dovela želja za promjenom. Kad ćemo više prestat koristit rat kao glavni orijentir, kao uzrok a time i opravdanje za svako sranje koje se desi? Znam, znam. Nedavno je to bilo, još se ni partizani, četnici i ustaše nisu smirili. Valjda trebamo čekati da svi zajedno pomru pa da krenemo ispočetka, ako ne izbije još koji rat, pa ćemo čekat da i sudionici tog pomru, i tako stalno.
Ja sam ratno dijete. Ja sam odrasla za vrijeme rata. Ne onaj mali petnaestogodišnji šupak koji mi ulazi u razred svaki dan, i svi su mu četnici, a ako nisu četnici, onda su šiptari, cigani i pederi. Najponosniji je Hrvat, svaka stanica mu je hrvatska i svaka kap krvi mu je hrvatska i život bi dao za Hrvatsku. Ma marš tamo, uhvati se knjige i uči. Nemam živaca više za ankete koje objašnjavaju i tumače, umjesto da jasno i glasno kažu da su nam mladi često seljačine, i ne samo naši, ali naši nas brinu. Da su licemjerni i ne vide to, da su neobrazovani i ne žele naučiti, da im je ono malo mozga šta imaju isprano, i da ja mogu izigravati bossa i kuma u svom razredu, ali vani na ulici uče ih drugi kumovi, uče ih drugi bossovi. A ta mafija više nema ni one lopovske časti, samo imaju skupe aute i frekvenciju radija namještenu na Banovinu.
Uđe neki dan u razred usput diskretno naguravajući onog malog kojeg naziva šiptarom ili pederom, kako mu već dođe. I ja ne mogu održati sat jer što god da kažem, koga god da spomenem, on ima nešto za dobaciti. Slaveni su četnici. Bugari su cigani. I Makedonci su cigani. I Ljudevit Gaj je pederčina. I svi su oni komunjare. I dođe tako trenutak kad više ne mogu, kad puknem onako neprofesionalno i sramotno, jer mi je puna kapa svega, i kad natjeram ostatak razreda da spusti ruke i prisilim najvećeg Hrvata u razredu, najvećeg domoljuba u školi, a i šire, da ustane i odgovori na jednostavno pitanje, na koje bi svaki Ljubim Svaku Stopu Hrvatskog Tla Seronja trebao znati odgovor. Što se važno desilo 2. svibnja 1843. godine? Krvavi sukob neka dva naroda, kaže. Krvavi sukob tebe i tvog mozga. Onaj mali šiptar/peder iz prve klupe zna odgovor. Znam da zna. I Hrvatina zna da zna. Pa mu neugodno, crveni se i ljut je na mene. Sramotim ga pred cijelim razredom. Ismijavam ga pred cijelim razredom, i osjećam se kao glavni bully. Loše. I dobro istovremeno. Rastrgana između odgajanja i predavanja. Ako bih, kunem se, i vlastito dijete tako posramila, opravdava li to ovo što radim? K'o da je to važno, proreži. A razred mu se smije. Burn. Ispao si posran. 
Pa pustim onaj antidržavni element iz prve klupe da odgovori. Točno, naravno. Možete misliti što god hoćete o nama, antidržavnim elementima, ali mi uglavnom znamo što pričamo. A ovi hodajući generatori domoljubnih pizdarija u koje je netko ubacio '41. i '91., ustaše, četnike, komunjare, pedere, ratove i famozno Jel znaš ti ko sam ja, a? Oni samo generiraju pizdarije. Što sam starija, što više iskustva rada s mladima imam, to sam uvjerenija da su nam jedina nada antidržavni elementi. Jer ovi državni, što bi rekla Zločesta djeca, bolje da su im majke kamen rodile. Bar bi imale šta na zelje stavit kad kisele. 

Primjedbe

  1. http://slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/271047/Default.aspx

    OdgovoriIzbriši
  2. Na Balkanu stalno neki rat. Kada nije rat, onda se mrzimo jer je bio rat, pa ćemo onda još jedan rat da započnemo.
    Mrzim kada mi neko kaže da ne voli Hrvate, Bosance, Srbe, itd. I uvek pitam ,,Da li to znači da meziš i onu bebu što se juče rodila u Hrvatskoj i onog starca što će sutra umreti u Bosni?'' i odgovor je muk. Uvek.
    Jer takvu vrstu mržnje generišu ovce, mase, duduci.

    OdgovoriIzbriši
  3. *bow down* Roditelji sa svojom mržnjom stvaraju debile od djece. Takvi - Ljubim Svaku Stopu Hrvatskog Tla - obično i ne znaju ni pola povijesti Lijepe Naše. Oni su nekada negdje naučili da sve različito treba mrziti jel? Bilo da je nacionalnost, vjera, boja, seksualna orijentacija ili nešto deseto.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi