Jedno kratko 'znam' (s primjesama 'hvala')

Volim izraz I don't do. Naše bijedno ne radim nema tu jačinu, tu ustrajnost, to aktivno odbijanje činjenja koje ima I don't do. Pa iako je nekad možda jednostavnije i spretnije, ograničeno je, zatvoreno. 
Primjerice, ako kažem I don't do resentment, to nije samo izjavna rečenica. To je životni stav. I recept za sreću. Možda ovo zadnje nije očito, ali vjerujte mi. Zamjeranje je jadno. Osvećivanje još jadnije. Jer ništa ne kaže nemam svoj život kao pamtim tvoje greške. Ništa ne pokazuje nemoć bolje od zamjeranja i niskog osvećivanja.

Ne kažem da ne treba imati kičmu. Kičma je vrlo važan dio tijela. Ali je važno imati i srce, jer ono kuca i kad kičma zakaže. Obratno ne vrijedi. 

Ma koliko mi šutjeli o tome.
I don't do remorse. Ok, možda ipak nekad, ali jako rijetko. Jer je bolje suočiti se s posljedicama, popraviti što se može, naučiti, i oprostiti sebi. Jer volim sebe. Uostalom, nije kajanje kad ti je žao zbog posljedica, nego kad ti je žao vlastitih motiva- uzroka. 

Umjesto toga, I do second chances, forgiveness, encouragement. 
Tjednima sam već, uz svoju satnicu, substitute teacher. Rasplakali me skoro, neki dan. Vi ste najbolja profesorica ikad, kaže mi učenik. Ma nemoj, pa prvi put me vidiš, kako znaš? nasmijem se. Kad Vas pitam što mi nije jasno, Vi mi objasnite. Ne derete se. Gleda me psećim pogledom. I znam da je blentav, i znam da je blesav, i da nije nevinašce. Znam da ću možda za koji tjedan rigati vatru od ljutnje, i u vlastitoj ga glavi nazivati malim šupkom. Da će mi vjerojatno, dati razloga. Ali znam i da je sad iskren. I da već dugo nitko nije bio dobar prema njemu. Dijelimo taj trenutak u kojem je on normalan, i ja sam normalna. Ne vrištimo jedno na drugo, ne igramo se mačke i miša, ne uzimam mu šalabahtere, on ne skriva mobitel pod klupom. Smješka se jer je konačno shvatio što se od njega očekuje i traži, shvatio da može i zna. I ja se smješkam, jer su takvi trenuci ono za što sam se školovala. 

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi