Politički

Ispada da nam sva politička elita polako, ali sigurno, ide put zatvora. Voljela bih misliti da je to najava nekih poštenijih vremena, ali cinik u meni nekako sumnja.
Nego, nisam htjela o tome. Više me od malverzacija i krađa fasciniraju ljudi koji bi prije pojeli govno nego priznali da je netko tko im je simpatičan, lopina i kriminalac. Kunu se u nepoznate ljude sa sigurnošću kakvom se teško zakleti u vlastitog brata (u brata se vjerojatno ni ne bi zakleli, s njim su na sudu ili nešto, tipično hrvatski). 

Uzmite na primjer gradonačelnika. Pa iako je zadnjih par godina simpatičan gotovo isključivo desničarima, pa iako je pogodovao neo-fašistima od one udruge koja će uskoro skupljati potpise za referendum Vratimo lomaču na hrvatske trgove i Maknimo kondome s hrvatskih kioska, čim je pritvoren, vratili su ga u okrilje stranke iz koje je potekao: Evo vam ga sad, komunjare, partizančine, ljevičari. 

Kao ono kad jedan roditelj kaže drugom Znaš što je tvoj sin danas napravio?, umjesto naš. Kao da bivši premijer iz redova onih drugih već neko vrijeme ne sjedi u zatvoru. 

Nije ovo ni post o tome kako su svi lopovi. Ovo je post o tome kako ni nije čudno da su svi lopovi, kad ih biraju kreteni kojima su lopovi pojam, kad ih biraju debili koji bi radije pojeli govno nego zaokružili nekog trećeg na glasačkom listiću. Kad ih biraju retardi koji se još uvijek bave ustašama i komunistima. 

Mislim da mi je jedan od zapamćenijih trenutaka u životu kad smo majka i ja na tv-u vidjele švedskog premijera koji na posao ide biciklom. 
 
Baci čovjek aktovku u košaru otraga, sjedne i odpedalira da odradi svojih osam sati. Pa se vrati doma. Istim putem. Možda usput stane da uzme mlijeko. Ili jaja. Ne treba mu blindirani auto. Ni vozač. Ni tjelohranitelji. Zašto bi ga, pobogu, itko htio ubiti? Čak mu ni bicikl ne ukradu pred dućanom.

Ali da bi imao takvog premijera, moraš živjeti u državi u kojoj nema svaki seronja megalomanske ciljeve i želje, o kojima raspreda svaki dan, cijeli dan, u obližnjem kafiću. Takvog premijera imaju oni narodi koji ne žele filmski, nego normalan život. Koji ne gomilaju i ne žude za stvarima, nego čeznu za znanjem i za iskustvima. Narod koji ulaže u sebe, a ne čeka da netko uloži u njihov džep. Narod u kojem se posramljuju lopovi, kriminalci i nesposobnjakovići. Narod koji ne idolizira zadrtost i glupost. Narod koji zna razliku između biznismena i kriminalca. Između menadžera i mafijaša.

Stojim neki dan u redu na blagajni i slušam dvije babe kako debatiraju o tome kako je teško. Prvoj je teško: osim kuće u Zagrebu, jedva plaća račune za onu u Međimurju i onu na Lošinju. Zajebano je to kad ti pomre rodbina i ostavi dvije kuće. Drugoj je teže: dva su stana prodali jer nisu mogli plaćati račune za njih. Stvarno ti dođe žao kad ih slušaš. Sve mi oko zasuzilo od silnog suosjećanja. Teška su vremena došla, šta je, da je.
Ja evo recimo, ne mogu više ni smeće iznijeti, a da me u bacanju istog ne omete neki kopač po kontejnerima. Zamislite to. Tako veliki, fini i novi Bandićevi kontejneri, a ovi ruju po njima, još i zalupe novim poklopcima. Nemaju više ljudi osjećaj za stvari i da čuvaju nešto. I kako nam onda neće biti loše.

Primjedbe

  1. Bitchy kao i uvijek on point :) al prestrasno mi je to kako se kunu u bandica, a da ga nikad nisu ni vidjeli osim na televiziji

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi