O časti i časnama

Ima dana kada osjećam da je sve što izađe iz mojih usta najgori spam, kao da sam sve što imam reći već odavno rekla i nikoga nije briga. Kao da se ponavljam, i ponavljam i ponavljam, pa opet ponovim već ponovljeno. A nije kao da očekujem neki rezultat, nekakvu promjenu. Pa što se uopće trudim? Ispadam dosadna, ekstremna, svakakva. Stalno pljujem po istome i istima.
 
Danas na putu na posao nađem se stisnuta u autobusu između neke prastare male časne sestre i nekog starca. Iako star, naspram nje koja je vjerojatno svjedočila osobno raskolu crkve, djelovao je kao čovjek srednjih godina.

Ne bi bilo fer da kažem kako časne prolupaju, jer prolupaju i žene koje se nisu nikad zaredila. Pa ipak mislim da ima nešto specifično u tim ludim časnim sestrama. Kao što ih pola života prate frustracije radi života koji su odabrale, tako ih pred starost ulovi posebno ludilo. 

Ne znam pamti li još tko osim mene onu pogrbljenu vješticu što se vozikala tramvajem tamo po Trešnjevci, umirovljena časna koja je prostačila gore od pet kočijaša koji se međusobno svađaju. Ušla bi u tramvaj i psovala majku, oca, boga i sunce svakome tko bi imao sreću da bude kolima, od onih koji su joj ustupili mjesto, preko onih koji to nisu, do putnika koji su makar pogledali u njenom smjeru. Nisam nikad vidjela, ali pričali su mi da s vremena na vrijeme zna izudarati štapom nekog tko joj se nađe na putu. 

No, odlutala sam. Jutros dakle časna s početka priče napadne vozača autobusa jer je spomenutom starcu naplatio kartu. Nije taj starac izgledao ni posebno jadno ni posebno siromašno, mislim da je čovjeku čak bilo neugodno da ta baba u njegovo ime napada ZET, ali nije se pristojno svađati s časnom, pa se neko vrijeme meškoljio u silnoj želji da se makne od nje (nemaš sreće, prijatelju -  da je moguće, ja bih se makla odavno), a onda se smirio i zagledao kroz prozor u maniri tinejdžera koji kao ne vidi ni starce, ni trudnice ni malu djecu. A ona je silno željela pričati pa je pogledala mene nekoliko puta -  bez uspjeha. 
Onda se opet posvetila vozaču. Jedva se držala na nogama, u jednoj rucu krunica, u drugoj štap, ali je svejedno skliznula sa sjedala da se naviri u kabinu i dobro upamti lice tog vozača koji je nije poslušao. Naginjala se pokušavajući uhvatiti njegov pogled par dobrih stanica cijelo vrijeme gunđajući. Podsjetila me na vještice iz filmova koje vječito sebi u bradu mrmljaju kojekakve kletve. Strašno joj se zamjerio vozač. Naplatio je kartu, a mogao je oprostiti. Nema na ovom svijetu više ni poštenja ni časti. Od malih se ljudi uzima, a velikima se daje. 
I trebalo mi je malo da shvatim da ne priča o Crkvi, nego o ZET-u, i došlo mi je da je upitam oprašta li Crkva milodare sirotinji, i kako ono ide, zašto vidiš trn u oku brata svog, a brvno u oku svom ne vidiš... ili oku vlastitom? Nešto, nešto. La la la. Ne znam. Došlo mi je da joj kažem svašta, ali nisam.

Jer vi se možda ne sjećate, ali ja pamtim i onu časnu koja nas je u osnovnoj znala ćušnuti, i onu koja je po Trešnjevci štapom mlatila. A uostalom, ja ni nemam takve časti i poštenja.


Primjedbe

  1. mogla si joj reć nek ona plati starcu kartu :D
    sve manje šutim, ako me nešto smeta. proporcionalno, smanjio se broj ljudi s kojima pijem kave.
    o nepoznatima s kojima dolazim u kontakt ne želim ni početi.
    dobra strana je, mirnije spavam,.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ja se još uvijek borim između reć što mislim i maknut se. nekad mi dođe da štedim energiju, nekad se ne mogu suzdržati...

      Izbriši
  2. O, da, kod nas u selu nije bilo časnih, ali imali smo župnika koji je na vjeronauku svaki pogled koji mu se nije sviđao kažnjavao udarcem drškom metle po rukama ili jakim udarcem glave o glavu ako su dvoje pričali... Kažu da je Bog svugdje, ali očito onih dana je zaboravio navratiti u našu učionicu.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi