Hvala i znam

Nije mi jasno kako netko može danas, 2014. godine, biti glup. Ali onako, baš pošteno glup. Na dohvat prsta, jednim klikom možeš doći do bilo koje informacije, mogućnosti su nebrojene. Možeš učiti (jeste li svjesni koliko učenje može biti zabavno?!), naučiti i znati, možeš čitati i gledati (OMG, OMG!), slušati i misliti, pisati i stvarati. Sretnici smo i nismo svjesni koliko smo sretni. I ako mi nešto stvarno digne tlak onda je to koliko ljudi mogu biti inertni i odbijati kvalitetniji život, a jedino što trebaju je pokrenuti se, savladati tu tešku, već gotovo drevnu vještinu guglanja. Frustrirajuće je, kao da gledaš jedan od onih robotskih usisavača koji naiđe na prepreku, i udara, udara, udara u nju do besvijesti, umjesto da promijeni smjer. I još se žali jer je naišao na prepreku.

Ozbiljno, kako možete ne biti zahvalni što živite u ovom vremenu? Imate pravo glasa (da glasujete makar za kretene), neće vas spaliti na lomači jer susjedi misle da ste vještica, imate pravo na školovanje, kanalizaciju i pitku vodu, krov nad glavom i vezu da guglate do iznemoglosti. Imate li i dovoljno mozga da shvatite da živimo u najboljem vremenu od kad postojimo, i da to vrijeme trebate iskoristiti najbolje što možete? Je li sve savršeno? Naravno da nije. Ali stvari se ni ne mijenjanju tako da sjedite na dupetu i žalite se. Ja sam eto zahvalna što živim danas. Danas je bolje od bilo kojeg jučer. A sutra je bolje od svakog danas.
Znate onaj trenutak kad pročitate rečenicu tako savršenu, da jedino što možete jest odložiti knjigu na trenutak, zabuljiti se pred sebe i čekati par minuta da je vaš mozak procesuira? Eto, zahvalna sam i na tim rečenicama.

Zahvalna sam što svakodnevno mogu kuhati u svojoj kuhinji, jer što je ljepše od kuhanja i zajedničkog obroka? Kuhanje je ljubav.
A ljubav su i jutra prepuna zagrljaja, i kašnjenje na posao jer ostaneš malo duže u krevetu, u zagrljaju, skadlan, smiren. Jer je lijepo, jer je ljubav. Jer ste lijeni i mazni i možda čak budale.  Ali posebne budale.
A naučila sam (iako mi se čini da je to lekcija koju stalno trebam ponavljati), da je najpametnije maknuti se od lošeg, jer nas loše čini lošijim osobama. I raditi ono što nas čini sretnima, i biti na način koji nas čini sretnima (osim ako ubijanje ljudi nožem u klaunovskom odijelu nije ono ono što nas čini sretnima, to nikako nije dobro. To je vrlo, vrlo loše.). 
Naučila sam i da mi ne odgovaraju ljudi koji su više posvećeni ideji da budu (nešto), nego što jesu. I da je biti, samo biti, najveće osobno postignuće. Ono kad si ok sam sa sobom (nisi super zadovoljan jer nisi glupan!). Kao i da je stalno propitkivanje jesam li normalna upravo ono što me drži normalnom u ovom blesavom društvu.

Primjedbe

  1. Često razmišljam o ovome, posebno kad se stalno žale kako je kriza i to je postalo opravdanje za sve. "Kriza, nikad nije bilo gore", da posebno nije bilo gore mojoj prababi koja je morala da dočeka da krompir rodi inače će ostati bukvalno gladna. Vremena su bolja, ali smo mi sve mutaviji.

    OdgovoriIzbriši
  2. Bas zato sto ovo novo doba ima toliko mogucnosti, kao nikad do sada, glupi i inertni ljudi se mnoze kao mravi :(

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi