Visoko i nisko

Da sam završila u novinama svaki put kad su mi time prijetili, bilo bi me po novinama više nego svih balkanskih starleta zajedno. Nekako mi to dođe kao ona prijetnja “Čekaj da ti tata dođe doma”, apsolutno benigna van konteksta, i nejasna svakome tko ne zna tatu.

Nikad mi nisu prijetili da ću završit u novinama kad sam učinila nešto što im ide u prilog. Ne prijete kad im pitaš dijete van svakog roka, ne prijete kad to isto dijete prođe. Ne govore da ćeš izaći u novinama dok ti stišću ruku i suznih očiju zahvaljuju jer da te nema ne bi im sin nikad školu završio. Novine su nešto grozno, očito. Stup srama modernog doba, za koji te privežu da te bijesna rulja lakše kamenuje.

Prije koji tjedan u novinama je izašla profesorica hrvatskoga jezika jedne umjetničke škole, na koju se roditelji žale jer ima previsoke kriterije i masovno ruši djecu. Ne znam ništa o njezinim kriterijima, jedino što ja mogu kritzirati je njezin modni stil i prahistorijska frizura. Ali u cijeloj priči nekako mi zapelo za oko da se ne žale jer djeca padaju, nego jer padaju iz hrvatskog. Ima narod taj neki stav da hrvatski svi trebaju proći jer “zna govorit”, pa se na trenutke jedva suzdržavam da ne kažem “Ne zna, a ne zna ni pisati.” Kladim se da 90 posto srednjoškolaca i osnovnoškolaca ne zna izrecitirati abecedu, pa da im dopustite i da nasumično nabrajaju, nisam sigurna da bi sva slova pogodili. Prije koju godinu šokiralo me kad je učenik usred diktata pitao što je to dvotočka, pa kad mu je kolega iz klupe dobacio “To su one dvije točke”, nastavio pisati  dvotočku ovako kao “..” i ljutio se kasnije što sam mu to računala kao grešku: “Što niste rekli podijeljeno, to svi razumiju.”

Kad smo već kod matematike, točno mi dođe da plačem kad mi se roditelji žale na profesoricu matematike koja je silno uvrijedila njihovo dijete rekavši mu da ne zna tablicu množenja. Žive ljudi u uvjerenju da im dijete zna množiti od drugog osnovne, a mali jedva zna na sat. I to ako je podne.

Jasno je meni da u školstvu ima puno, previše ljudi koji nisu niti kompetentni, niti kvalificirani, niti zainteresirani da to budu. Jasno mi je i da je nužno da kao vrsta svoju mladunčad idealiziramo, kako ih ne bismo utopili u prvih par godina. Ili zatukli kao tinejdžere. Ali ono što mi nije jasno je odakle tim roditeljima snaga, volja i običaj, da guraju glavu u pijesak? Da imam doma retarda koji to po svom psiho-fizičkom stanju ne bi smio biti, koncentrirala bih svu svoju energiju da od njega napravim barem društveno prilagođenog debila. A ne bih trošila vrijeme, snagu i glas da dokažem kako mi je dijete neshvaćeni genijalac, dok on stoji iza mene i kopa nos. U 16. godini.
Nose-Pick
Žale se tako roditelji tih umjetnički navudrenih klinaca, da genijalci padaju radi visokih kriterija spomenute profesorice. Kako ja to vidim, bilo bi mi daleko draže da mi dijete padne razred radi visokih kriterija, nego da padne život radi niskih. Ali to sam samo ja.

Primjedbe

Popularni postovi