O skandinavskim knjigama, hladnim večerima i ponekom prstu

Jako volim čitati. I jako volim čitati krimiće. Prvo, jer uglavnom nude dobar bijeg u neku stvarnost s kojom se najbolje suočiti ispod toplog pokrivača u toploj sobi. Drugo, posvećuju veliku pozornost detaljima, na jednako bolestan način na koji i ja to činim. Pružaju mi mogućnost da se igram psihoanalitičara s čajem u jednoj i readerom u drugoj ruci, bez ikakvih posljedica ako ispadnem loš detektiv.

Volim skandinavske krimiće. U njima je uvijek hladno, pa se bolje umotam. Mentalitet tih likova razlikuje se od našeg. Divno su slobodni u svojoj sjebanosti, toliko različiti, a opet razumljivi na onoj osnovnoj, ljudskoj razini. Vjerojatno svi skandinavski pisci imaju za zahvaliti pokojnom Larssonu što im je otvorio vrata svjetskog tržišta. A vrata su u zadnje vrijeme nekako najviše otvorena Nesbou, književniku i glazbeniku, nemojmo zaboraviti ovo drugo da naglasimo koliko je Nesbo kul. Nemam ništa protiv čovjeka. No među skandinavskim piscima krimića skrivaju se daleko kvalitetnija imena. Karin Fossum, primjerice, žena koja se nedavno našla na listi 50 najboljih pisaca krimića SVIH VREMENA.

Pa što je tako posebno kod Nesboa? On je dobro upakirani proizvod. Uspješan čovjek, koji je rekao fak of brokerskoj karijeri, spakirao se i postao kul. Ne tvrdim da je loš pisac. Ali da je toliko dobar kolika se fama oko njega stvara, nije nikako. Što mi smeta u njegovim romanima? Ovo: počnu uglavnom dobro. Drže napetost neke dvije trećine knjige. A onda vam prestane biti bitno ko je koga i čime. Jer ne možete toliko dugo biti napeti. Opustite se. I čekate da završi. A kraj redovito bude neki besmisleni i neočekivani. Jer nije krivac ni prvi, ni drugi ni treći sumnjivac. A nije ni onaj četvrti koji ima motiv, nego tamo neki šesti kojem ni ime niste upamtili, a motiv mu je toliko fantastičan da se zapitate čitate li Nesboa ili Ickea. Krivac se često otkrije tako da vam bude žao što ste to uopće saznali. U šupku krivca nađen je prst žrtve ispod čijeg je nokta govno sa zrnom kima. Ili tako nešto. CSI level 10 000.

Nekoliko sam se puta našla kako bezumno listam jer pojma nemam kako su sad odjednom ovdje navedeni kao muž i žena, ljudi za koje sam mislila da su brat i sestra, ili majka i sin ili nešto deseto. Ne znam je li do tih čudnih imena, ili je do mog ograničenog mozga, ali nekad mi se čini da čitam scenarij meksičke telenovele s elementima špijunskog trilera sedamdesetih. I to nije pohvalno.

E, sad. Ne pišem ja o Nesbou jer mi se čovjek toliko zamjerio da ga imam potrebu ocrniti, nego čitam krimić nekog danskog pisca, bivšeg programera i trenutnog profesora matematike, ako se ne varam. I kritike te knjige neusporedivo su lošije od onih za bilo koju Nesbovu knjigu. I nije mi to nekako fer. Dopuštam, nisam knjigu pročitala do kraja, možda Birkegaard uvede likove izdresiranih orangutana koji kopaju nos prstom žrtve, ali za sad je knjiga divno nepretenciozna. Toliko me ne pokušava impresionirati da sam impresionirana. Ubojstvo. Sumnjivac. Zima. Nema bezumne akcije i pištolja. Nema sumanutih poteza. Samo knjiga i ja. I što više čovjeku za sreću treba?

Primjedbe

Popularni postovi