Ručak

Kao i s mnogim drugim stvarima, imam problem s restoranima. Ne utvaram si da sam genijalna, najbolja, najkreativnija kuharica, naprotiv. Moje je kuhanje amatersko. Ali barem nikad ne raskuham tjesteninu. Moj osobni i sasvim subjektivni kriterij za ocjenjivanje kvalitete hrane u nekom restoranu je sljedeći: ako je hrana gora od one koju skuham sama kod kuće, ne valja.

Iako volim kuhati, postoje dani kad radi izlaska ili druženja ili same promjene, volim jesti vani. Ne smatram da sam prezahtjevan gost. Nemam nikakvih alergija, niti posebnih narudžbi, ali kad mi na stolu završi nešto što ne valja, taj restoran automatski ide na moju crnu listu restorana i tamo više ne idem.

Počela sam pažljivo birati hranu s jelovnika. Ne toliko prema tome što mi se u tom trenutku jede, koliko prema tome kolike su šanse da tu hranu sjebu. Znam gdje je pizza sirova i neslana, gdje su lazanje raskuhane, gdje povrće trebaš povećalom tražiti, a sad znam i gdje su najmasnije pogače koje prodaju kao uzbekistansko-azerbajdžanski specijalitet. Za početak ću priznati da ne znam ništa o njihovoj kuhinji. Ali mi je poprilično čudno da peku pogače iz kojih izlazi masnoća kad ih probodete vilicom. I koje su uz povrće (jedno raskuhano, a drugo sirovo) punjene svom silom začina, od peršina preko kima do šafrana. Kad čitam komentare drugih (navodno ne potplaćenih gostiju), koji hvale njihovu hranu, pitam se što ti ljudi doma jedu da im je ovo super. Ja volim začinjeno. I volim se igrati začinima. Ali mi još nikad nije palo na pamet da ih sve zasipam u veliku zdjelu, zalijem uljem i jedem žlicom.
Trebala mi je biti sumnjiva juha s avokadom na jelovniku. Jer koliko znam, ni jednoj državi bivšeg SSSR-a to nije nacionalno voće. Razmišljala sam putem kući kako bi glasio taj review… Možda “Pogačice su toliko masne da mi govno već tri dana pluta u školjci.” Dečko predlaže: “Posrao sam naftnu mrlju i bojim se da me ne nađu iz eko udruga.” Kratko guglanje otkriva da kutabi ne bi trebali biti toliko debeli i masni. Toliko o tome.

Što se tiče toliko hvaljenog ambijenta… Priznajem da rasklimani i raspareni, oštećeni stolci i stolovi obljepljeni izolir trakom imaju neki hipsterski šarm. Ali na kraju ručka ostaje dojam kao da sam bila na obveznom ručku kod nevoljene brkate, slinave tetke koja ne zna kuhati, a na kraju sam joj još i platila. Čista egzotika. 10/10.

Primjedbe

Popularni postovi