I opet
Dočeka me danas, odmah poslije godišnjeg,
učenik sa željom da mu izdam svjedodžbu pa da može u drugu školu. Na
sebi ima traper jaknu- špricani traper, i dolje traperice s gumicom oko
gležnja. Kunem se da sam takve vidjela na nekom odjelu za trudnice u
šoping centru prije tjedan, dva. Ako je taj mali šminker ono što je za
proljeće lasta, i ako ću uskoro gledati hrpetinu klinčadije u traper
dimijama, ubijte me odmah. Gore mi je to od onih kapa što ih nose na
vrhu tjemena poput retardiranih aliena, jarmulka sa šiltom. Za kapu im
barem mogu reći da je skinu.
Sjednica k’o sjednica. Osim što je
trebala početi u osam (počela pola sata kasnije), puno prerano za
pošteno rakijanje prije. Sjedimo tako i pogledavamo se bez dnevnika.
Kolega zadužen za praksu nas obavještava da su svi dnevnici dva kata
niže. Može li možda reći tko od učenika nije sredio praksu, pa samim
time pada razred ili ne može na popravni? Ne može, naravno. Nije
upamtio, a nije ni zapisao. Smješka se on. Pogledavamo se mi. Ravnatelj
nam objašnjava što dalje. I ima li pitanja. Imam samo jedno. Možete li
ponoviti sve o stvarima o kojima ste maloprije pričali, ali ovaj put
tako da shvatim?
Ne znam što mi je. Luda sam danima, više
nego obično. Nervozna i grizem. Ne spavam kako treba, ne živim kako
treba. Tužna, histerična, paranoična i bijesna. Uspaničena, tjeskobna,
očajna, nezadovoljna i nespretna. Dođu mi plodni dani kao šok, kaže mi
prijateljica da mi tijelo govori da je vrijeme da ga oplodim. Ljudi s
djecom vide dijete kao rješenje za sve. Ne znam kakvog to ima smisla, da
imam dijete, vjerojatno bi mi ispalo dok bih se hvatajući bicikl
okliznula na tepih i napravila špagu nasred hodnika. Lančane reakcije.
Toliko sam loše da mi ne može nešto samo ispasti. Treba mi ispasti barem
dvaput, jednom na nogu i jednom tako da sruši nešto drugo, što sruši
nešto treće, što sruši nešto četvrto, što mi padne na drugu nogu. Ovo nije depresija i biti suicidalan. Ovo
je kao da su moji vlastiti hormoni riješili da me riješe, sreća moja da
se nisam objesila pod tušem. Ili utopila perući zube.
Traži dakle, svjedodžbu. Jedva je
dočekao. Da me ne gleda više. Samo ga gnjavim. Ima pola godine kako je
gospodin otac bio na informacijama, prvi i zadnji put, kako bi mi rekao
da će mi se odužiti, samo neka sredim da sin nema popravni. Sjedio mi je
nasuprot i rukama nervozno dirao stol. Već je on sve sredio u drugoj
školi, i sve je dogovorio s ravnateljem, jedino još da ja budem
susretljiva pa da nema dijete popravni, odužit će mi se on, kune se.
Mogu li nešto učiniti? Naravno da mogu.
“Jesi li napisao zadaću iz matematike?”
“Nisam stigao.”
“Piši sad.”
“Jesi naučio matematiku?”
“Jesi naučio matematiku?”
“Nisam sve.”
“Uči!”
“Kako si napisao matematiku?”
“Kako si napisao matematiku?”
“Onako…”
“Uči za sutra, reći ću profesorici da te odmah pita.”
“Rekla sam profesorici da te pita danas.”
“Rekla sam profesorici da te pita danas.”
“Zašto samo mene uvijek gnjavite?”
“Jer je to tvoj otac tražio.”
Nije gospodin otac baš na umu imao moje
nabijanje ritma učenja njegovom dragocjenom jedincu. Nagađam, jer se
nije više pojavio da mi se oduži. Ma što to značilo.
Primjedbe
Objavi komentar