I opet

Dočeka me danas, odmah poslije godišnjeg, učenik sa željom da mu izdam svjedodžbu pa da može u drugu školu. Na sebi ima traper jaknu- špricani traper, i dolje traperice s gumicom oko gležnja. Kunem se da sam takve vidjela na nekom odjelu za trudnice u šoping centru prije tjedan, dva. Ako je taj mali šminker ono što je za proljeće lasta, i ako ću uskoro gledati hrpetinu klinčadije u traper dimijama, ubijte me odmah. Gore mi je to od onih kapa što ih nose na vrhu tjemena poput retardiranih aliena, jarmulka sa šiltom. Za kapu im barem mogu reći da je skinu.

Sjednica k’o sjednica. Osim što je trebala početi  u osam (počela pola sata kasnije), puno prerano za pošteno rakijanje prije. Sjedimo tako i pogledavamo se bez dnevnika. Kolega zadužen za praksu nas obavještava da su svi dnevnici dva kata niže. Može li možda reći tko od učenika nije sredio praksu, pa samim time pada razred ili ne može na popravni? Ne može, naravno. Nije upamtio, a nije ni zapisao. Smješka se on. Pogledavamo se mi. Ravnatelj nam objašnjava što dalje. I ima li pitanja. Imam samo jedno. Možete li ponoviti sve o stvarima o kojima ste maloprije pričali, ali ovaj put tako da shvatim?

Ne znam što mi je. Luda sam danima, više nego obično. Nervozna i grizem. Ne spavam kako treba, ne živim kako treba. Tužna, histerična, paranoična i bijesna. Uspaničena, tjeskobna, očajna, nezadovoljna i nespretna. Dođu mi plodni dani kao šok, kaže mi prijateljica da mi tijelo govori da je vrijeme da ga oplodim. Ljudi s djecom vide dijete kao rješenje za sve. Ne znam kakvog to ima smisla, da imam dijete, vjerojatno bi mi ispalo dok bih se hvatajući bicikl okliznula na tepih i napravila špagu nasred hodnika. Lančane reakcije. Toliko sam loše da mi ne može nešto samo ispasti. Treba mi ispasti barem dvaput, jednom na nogu i jednom tako da sruši nešto drugo, što sruši nešto treće, što sruši nešto četvrto, što mi padne na drugu nogu. Ovo nije depresija i biti suicidalan. Ovo je kao da su moji vlastiti hormoni riješili da me riješe, sreća moja da se nisam objesila pod tušem. Ili utopila perući zube. 

Traži dakle, svjedodžbu. Jedva je dočekao. Da me ne gleda više. Samo ga gnjavim. Ima pola godine kako je gospodin otac bio na informacijama, prvi i zadnji put, kako bi mi rekao da će mi se odužiti, samo neka sredim da sin nema popravni. Sjedio mi je nasuprot i rukama nervozno dirao stol. Već je on sve sredio u drugoj školi, i sve je dogovorio s ravnateljem, jedino još da ja budem susretljiva pa da nema dijete popravni, odužit će mi se on, kune se. Mogu li nešto učiniti? Naravno da mogu.

“Jesi li napisao zadaću iz matematike?” 
“Nisam stigao.” 
“Piši sad.”
“Jesi naučio matematiku?” 
“Nisam sve.” 
“Uči!”
“Kako si napisao matematiku?” 
“Onako…” 
“Uči za sutra, reći ću profesorici da te odmah pita.”
“Rekla sam profesorici da te pita danas.” 
“Zašto samo mene uvijek gnjavite?” 
“Jer je to tvoj otac tražio.”

Nije gospodin otac baš na umu imao moje nabijanje ritma učenja njegovom dragocjenom jedincu. Nagađam, jer se nije više pojavio da mi se oduži. Ma što to značilo.

Primjedbe

Popularni postovi