O neprimjerenim reakcijama i reakcijama na te reakcije

Od kad znam za sebe, smijeh mi je prva reakcija na svaku kriznu situaciju. Počne kao neprimjereni smiješak, u roku od par sekundi pretvori se u cerekanje i ljudi ga uvijek tumače kao ismijavanje. Najgore s njim je što ga ne mogu kontrolirati. Kao što neki hiperventiliraju, drugi se ruše u nesvijest, a treći plaču, ja počnem krepavati od smijeha. Krepavala sam kad je moj mali brat nekim vrtnim škarama skoro odrezao kažiprst, skoro sam se upišala od smijeha kad je otpuzao na krov, ulovio me napadaj smijeha kad nam se zapalila kuhinja, redovito se cerim po sprovodima i bolnicama, a kad u javnom prijevozu nastane neko opasno sranje, skrivam lice da ne pokupim batine. Prijateljima često kažem: Znam da se smijem, ali to nije zato što mi je smiješno. Nisam sigurna da mi vjeruju.
Od svih ljudi koji me znaju, mislim da je samo moja majka navikla na taj smijeh, pa (iako je nervira) nema ništa protiv da se cerećem dok ona plače ili pizdi na neki drugi način. Nisam sigurna kako je nastao taj kratki spoj u mojem mozgu, i kakav je to tip histerije, ali sumnjam da ga je potaknuo gospodin otac koji je branio suze, pa sam svaki put kad bi mi došlo da plačem nabacila široki osmijeh. U međuvremenu je razvio alergiju i na tu moju ljudsku reakciju, ali za razliku od djeteta mene, odraslu mene zabavlja što se sav osipa kad ga ne doživljavam dovoljno ozbiljno.
Drugi mogući razlog leži u tome što se smijeh u kaotičnim obiteljskim situacijama pokazao kao odlično sredstvo za smirenje svih prisutnih, dok je treći možda to što sam luda. Kako bilo da bilo, eto. Smijem se najčešće kad ne bih trebala.
U skupinu apsolutno neprimjerenih reakcija spadaju i teroristički napadi mojih vlastitih hormona, koji u vidu zlobnog pms-a ponekad sruše moje kule do temelja. Na sreću, ne dešava se svaki mjesec, ali kad se desi dosta mi je za cijelu godinu. Moj mozak tada počne razmišljati u smjerovima u kojima inače ne ide. Nisam sigurna pomuti li mi pamet, ili je razbistri. Postanem destruktivna i dođe mi da uništim i sabotiram sve do čega mogu doći, pa kad već boli, da boli još jače. Prvi poriv mi je uvijek da se ošišam. Za sad me uvijek dohvatio vikendom, da je bio radni dan, ne znam kako bi završilo.
Možda su smijanje i destrukcija pokazatelji koliko se zapravo loše nosim s vlastitim emocijama. Često se skamenim i potisnem, kontrola mi je uglavnom zaštitni znak. Samo što je nekad jako teško kontrolirati ovu tu, sjebanu čudakinju, mene.

Primjedbe

  1. ovaj zadnji mi je super :)
    nisam još srela ljude koji se kikoću na sve, čula sam za njih.
    s obzirom da znam ljude koji se zaseru ko grlice kad je ozbiljna situacija, i onih koji krenu kukati i plakati, i ovo tvoje se ne čini tako neobično.
    pitanje je samo kako znati kad se smiješ kad ti je smiješno, a kad kad ti je neugodno?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. pa ja obično kažem... ne znam izgleda li različito... iako vjerujem da se inače ne smijem histerično :D

      Izbriši
  2. Haha,konacno netko tko reagira kao i ja,mislila sam da sam jedina na svijetu koja tako reagira,i da nisam normalna,ali jednostavno si ne mogu pomoci ;))

    OdgovoriIzbriši
  3. Dobro došla u klub !
    Ima nas još ☺

    OdgovoriIzbriši
  4. lol, kakvo otkriće - nisam jedina :D :*

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi