Gubitak

Jednom kad je išla s posla, na moju je baku s neke zgrade pala zastava, omotala se oko nje, pa je kući došla još umornija nakon hrvanja sa zastavom. Drugi je put dotrčala iz dućana jer ju je lovio susjedov magarac. Dok je bila još sasvim, sasvim mala, neki je mađarski vojnik uzeo moju baku za ruku odlučan da je povede kući, jer on i žena nisu mogli imati djece. Nekoliko je kilometara za njim posrtala moja prabaka, dok joj se očajnoj nije smilovao i vratio kćer. Ne znam nikog drugog tko je bio tako slatka beba da su ga htjeli oteti.

Bila je nevjerojatno, predivno naivna, do one točke da vam ide na živce. Imala je onaj dječji način slijezanja ramenima- znam da ne smijem, ali eto... Nisam je jednom zezala zbog njene potrebe da pipne sve živo, od materijala moje haljine, do mojih cipela, naušnica, kose ili kože. Dolazak k njoj je bio kao prolazak kroz rendgen. Sve je snimila. Sve je... doživjela.

Kad bi se moja baka pojavila na dvorištu, sjatile bi se kokoši kao u nekoj sceni iz Hitchcockovih "Ptica", svaka je imala ime i priču. Toliko je voljela životinje da bi dežurala nad jajima i pomagala i najslabijim pilićima da se izlegnu. Znala je navečer ostaviti hranu za obitelj ježeva na ruti kojom inače prolaze. I dva je mjeseca liječila ranu nekoj ničijoj mački. Više je puta za mojom bakom hodao ludi Mile, kvartovski čudak sa silnom željom da joj izljubi ruku. Krenuo bi od vrha prstiju kao onaj tvor u crtiću, i završio valjda na ramenu da mu nije poprilično uvjerljivo rekla "M'rš!". Svaki put.

Ne znam zašto sve ovo nabrajam. Ovako bez glave, repa, smisla. Uhvatio me neki čudan strah da ću zaboraviti način na koji se smijala, što me sve živciralo kod nje i što sam kod nje voljela. Ispraćaji su čudna stvar. Hodate tužni do neke rupe, i ostavite nekog svog tamo bez da je vaš mozak uopće uspio registrirati da ga više nema. I ljudi su čudna bića. Iza sućutnih pogleda skriva se često potreba da vide više, kao da su došli džabe ako ne pustite suzu ili se umalo ne onesvijestite. Kao da ne znaju da ste izgubili još nekog tko vas je volio više od života, i da se nikad niste praznije osjećali.

Primjedbe

  1. žao mi je. dok si došla do groba, nje ionako više tamo nije bilo.
    ako ste si bile bliske, miljon i jedna stvar će te sjetiti na vas, na dobre i manje dobre trenutke. i nasmijat ćeš se iz vedra neba na neke davno proživljene stvari. to je dobar način da nekog ne zaboraviš, jednostavno su ti vezani za puno točaka u životu, a da ni ne znaš.

    OdgovoriIzbriši
  2. Moja sucut draga :'(
    Prosla sam istu stvar prije 10 godina sa jednom bakom,a prije par mjeseci sa djedom i drugom bakom koja nije mogla bez svog "starog"pa je za Bozic otisla kod njega...
    Jos uvijek je frisko i ne mogu vjerovati da ih nema,da su nestali u par mjeseci...S vremenom ce biti lakse,i nije nestala,ona je u tebi,u tvojim sjecanjima,i uvijek ce biti tamo ...
    Drzi se ♥

    OdgovoriIzbriši
  3. Jako mi je žao zbog tvog gubitka. :(
    Nemoj da se plašiš da ćeš je zaboraviti, pronalazićeš je u mirisima, pokretima, nekad će neka pesma ili nečija reč pokrenuti sećanje. Znam da to zvuči glupo i patetično, ali zaista je tako, znam iz iskustva.

    OdgovoriIzbriši
  4. tužno i divno. čuvaj ju takvu zauvijek <3

    OdgovoriIzbriši
  5. Licno sam dozivela ovaj post jer i ja imam baku za koju sam vezana i ne mogu da zamisim taj osecaj praznine kad nje vise ne bude, sa druge strane usvojila sam neke modele ponasanje od nje i radim odredjene stvari kao i ona, nesvesno sam pokupila od nje, tako da znam da ce ostati zauvek sa mnom i to je nesto sto ce je otrgnuti od zaborava. Drzi se <3 Mara

    OdgovoriIzbriši
  6. to pro/preživjela, nažalost. izgubiti baku... ona me je odgojila, živjela sam kod nje prvih 10 godina svog života. za doručak svako jutor svježe pomuženo kozje mlijeko sa Divkom, udrobljeno sa kruhom. nisam znala za paštetu :)
    kad je umrla, imala sam istu bojazan kao i ti, pa sam napisala kratku priču o njoj. kvragu, plačem svaki put kad se sjetim nje. nevjerovatno je kako neki ljudi imaju tako velik utjecaj na živote drugih. radim neke stvari kako mi je ona pokazala, a vjerovatno će tako nastaviti i moja djeca. žao mi je što sam neke stvari odgađala, na primjer, imala sam želju da se slikamo ona, mama, ja i moje kćeri, 4 generacije žena, profesionalno, kao pravi obiteljski portret. uvijek sam mislila da ima vremena, a na kraju je iscurilo kroz prste.
    moja sućut, draga, znam kako ti je.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ovo kao da sam ja pisala.. iako sam ja izgubila djeda a ne baku, oni su me odgojili i isto sam kod njih doručkovala uvijek svježe pomuženo mlijeko sa divkom i kruhom, obožavala sam to.. i preteško je kad se izgubi osoba koju smo toliko voljeli i koja je toliko utjecala na nas..

      Izbriši
  7. bila u tvojim cipelama... ja sam odrasla s bakom, a čak i nakon što sam se udala ostala je osoba s najviše utjecaja na moj život... umrla je pred osam godina, ali i danas osjećam istu bol zbog tog gubitka... naućit ćeš se živjeti s tim, ne brini, jaka si ti :*

    OdgovoriIzbriši
  8. zao mi je draga :( zvuci kao da je bila iznimna zena

    OdgovoriIzbriši
  9. neznost, ljubav bez kraja,ja je osecam i danas,a proslo je 20 godina, tugujem i dalje,i uvek cu
    kada me tuge obuzmu dovoljno je da je pogledam u oci,u onu sliku na kojoj se smesi,i da mi bude lakse,neko odozgo pazi na mene i voli me...

    OdgovoriIzbriši
  10. Žao mi je... Ja sam u ponedjeljak izgubila divnog djeda. Nisam vjernica, ali mi utjehu pruža da je ovozemaljsko iza njih, a nama će živjeti u sjećanju.

    OdgovoriIzbriši
  11. Saučešće :(
    i ja sam ispraćala dedu pa posle par meseci baku....ta divna bezazlena jednostavno mudra bića sa najviše ljubavi na svetu. Nisam imala osećaj tokom sahrane nikakav...neka tupost i to je sve. Jer to više nisu bili oni i za mene nikad neće biti tamo, u zemlji u pprahu. A posle sam mesecima cepala srce u patnji, ali je posle svega ostala gomila predivnih sećanja. Znam da ne mogu da izblede jer deo mog bića je ovakav zato što su ga oni nahranili ljubavlju. Zato je nemoguće da nestanu. Eto.

    OdgovoriIzbriši
  12. Moja sućut :(.
    I ja sam već to prošla i znam da nije lako ali utjeha ti moraju biti lijepa sjećanja na nju.
    Otkad je meni otišao djed, uvijek se rado sjetimo kako nas je nasmijavao ali mi i uvijek kad ga se sjetim bude teško jer je bio teška dobrica pa mi bude žao što takvi dobri ljudi odlaze.
    Samo se drži i sigurna sam da ne možeš zaboraviti nekoga koga voliš, iznenadit ćeš se što te sve podsjeća na nju..

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi