O emocijama, tjeskobi, frustracijama, lekcijama i skrivenim talentima

Vježbe protiv tjeskobe samo me čine tjeskobnom.

Voljela bih da živim u vremenu koje se s ljudskim emocijama ne nosi na dva ekstremna načina: prvo da ih niječe, proglašavajući neke nepodobnima; drugo da vas tjera da se toliko zbližite sa svojim unutarnjim ja da izludite. Nije unutarnje ja džaba unutarnje. Da treba biti vani bilo bi vanjsko.
I dok jedni dijele savjete tipa Ne treba te to frustrirati (ali frustrira me), Nemoj to doživljavati tako osobno (ne znam kako da stvari doživljavam nepristrano i uopćeno) koji te trebaju uvjeriti da s tvojom percepcijom stvarnosti nešto ne valja; drugi pokušavaju u tebi probuditi osjećaje koje nemaš riječima Znam da te to ljuti (ali nisam ljuta), Nema potrebe da niječeš vlastite osjećaje (stvarno nisam ljuta), Trebala bi biti ljuta- što u prijevodu znači da nešto ne valja s tobom.
Ako sam nešto naučila, onda sam naučila da konstantnim radom na sebi čovjek postaje bolji, a drugi su tu uglavnom samo kao nijemi promatrači, hodajuće asocijacije ili u najboljem slučaju katalizatori. Nema pravila po kojima trebate živjeti, iako sam uvjerena da su mi instinkti dobri i da ovo malo intuicije koje nije zatrlo društvo u kojem živim, trebam čuvati i paziti i tetošiti kako ne bi nestala, jer me masu puta spasila (ili barem pokušala spasiti).
Možda je i najbolje da se prepustim i budem ono što jesam, jer koliko god je naporno biti ja, toliko mi je napornije truditi se biti netko drugi, netko tko ne mari puno. Ja marim previše i šta sad. To sam ja.
Možda je to ono u čemu sam dobra, a ja uporno pokušavam ubiti svoj jedini talent...

Primjedbe

  1. Pomažu li ove vježbe i kod depresije, pokušavam izliječiti depresiju kako ne bi postala veliki problem u mom životu.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi