Sve što znam o životu je da se nastavlja

Prošli je tjedan ni sto metara od mjesta na kojem sam stajala vlak usmrtio neku ženu. Morbidno, ali pitam se koliko je trebalo ljudima da zatvore usta od šoka, spuste dlanove s usana, i pogledaju na sat. Jer sad će kasniti, kao da im i ovako ne ode cijeli dan na posao. Ljudski je to, i možemo se praviti fini i možemo coktati jezikom i sućutno kimati glavom, ali za one koji nastavljaju daleko je veći problem zastoj u prometu nego nečija smrt. Zamišljam domaćice kojima se hrana topila u crveno-zelenim vrećicama, dok im mobitel vibrira u džepu. Navikle su svoju djecu na ručak u 4, a sad je 4 i one još tu stoje. E, to je pravi problem. Onaj s kojim se prosječan čovjek može poistovjetiti.

Ne znam koliko se prosječan čovjek može poistovjetiti sa mnom. Vjerojatno je lakše poistovjetiti se s članovima moje obitelji, za koje (više nego ne) mislim da nisu normalni. Normalno je dakako precijenjena kategorija, još poprilično nejasna pritom, ali kad vidim te ljude kako žive svaki u svom svijetu, apsolutno odvojeni od realnosti (a ja sam ona čudna), dođe mi...
Ne znam šta mi dođe. Dođe mi da se zapitam jesam li nekim čudom, nekim predivnim slučajem izbjegla taj metak, taj gen za osebujno ludilo koji moji posjeduju, ili sam luđa od svih njih zajedno, samo toga nisam svjesna.
Iznerviraju me tako emocionalne ucjene, sav taj guilt trip, suludo ponavljanje jednih te istih stvari i vječne debate o ničemu. Traje sve to skupa kakve tri minute, a onda zaključim da nije vrijedno mog vremena. I da sam previše života već potrošila na iste ili slične priče. Pa nastavim. Mala neugodnost na putu, što drugo. Kao kad ti kamenčić upadne u cipelu. Glupo je zbog toga odgristi si stopalo.

Primjedbe

Popularni postovi