Oguglaš na to

Kad počneš raditi u školi, to je prvo što ti kažu. Na sve. Oguglaš na to. Na ponašanje i neznanje učenika, na njihove kombinirane poteškoće, poremećaje u ponašanju, rupe u sustavu, besmislenu papirologiju, formalnosti...

Problem je u tome što to nije istina. Prividno možda da. Izgledaš kao da te više nije pretjerano briga, možda sam sebe uspiješ uvjeriti da te nije briga. Ali scumbag brain radi svoje. Izjeda te taj posao kao neka gadna boleština koja tu i tamo ima neki simptom, ali koliko je ozbiljna nitko još ne može znati.

U zadnja 24 sata zaprijetili su mi da će me nabiti šakom u glavu, poslali su me u pičku materinu, isključila sam učenika iz škole. Slušala sam oca, koji je sam sa sinom od njegove treće godine, kako priča da je radeći u fotokopiraonici blizu Učiteljskog fakulteta proučio sve knjige koje su buduće odgojiteljice i učiteljice nosile na kopiranje, a sve kako bi bio dobar otac. Drži se čovjek za glavu i traži od mene pomoć. Došla je do mene i informacija kako je jednom mom učeniku neki dan u obitelji umrla beba. A pročitala sam danas i solidan broj sastavaka o Djedu Božićnjaku i njihovim željama da za Božić dobiju boksere i puške, te slobodu da mlate pedere.
Razočarano priznajem da nisam oguglala. Odradila sam svoje sa smiješkom na licu ili pak strogim, ponekad sućutnim izrazom. Izdržala sam predavanje i sjednicu i informacije i nastavu. Došla sam kući u jednom komadu (iako u zadnje vrijeme teško pamtim kojim sam putem stigla niti se sjećam da sam otključala vrata). Ali našla sam u novom stanu svoje mjesto za raspad. Jedan divan kut u hodniku u koji sjednem kad mi se plače. A to je u zadnje vrijeme često.
Isplačem se da opet mogu na posao raditi s djecom koja bacaju mobitele u zid, i stolce u glavu. Djecom koja će me pokušati degradirati kao ženu riječima da mi je najbolja poza s raširenim nogama. Djecom radi koje baš nešto više ni ne ljubim djecu. Djecom koja mi svaki dan odigraju spontani igrokaz pod naslovom Budućnost Hrvatske.
Ne znam što je to utješno u kutevima, ali garantiram da se s dobrim ćoškom malo što može mjeriti. I na kraju, sve mi se nekako čini da sam fulala profesiju. Jer ovo je Sizifov posao. Uz dodatak da te kamen kotrljajući se niz brdo poklopi jednom, vrati se malo u rikverc uz brdo, pregazi te, i tako jedno 3-4 puta.

Primjedbe

  1. Ipak, postoje djeca koju profesori potaknu da budu odgovorni mladi ljudi. Zbog takve djece se isplati predavati, zar ne?

    OdgovoriIzbriši
  2. Imam i ja svoj kut. Al moj je u wc-u. Tamo jedino mogu bit u miru s obzirom da se po ostatku stana svatko mota, svakom nesto treba... Mislim da u zadnje vrijeme svi placemo po svojim kutevima, izuzev budala koje ne razumiju nista oko sebe i onih sanjara u oblacima kojima je sve 5, pa makar bili na sprovodu.
    Sto da kazem osim da je bolje isplakat se i izbacit sve iz sebe na pismeno, barem da se osjeti onaj mali tracak olaksanja u svemu. I drz se... S klincima nikad nije bilo lako.

    OdgovoriIzbriši
  3. Jeste, raditi u skoli je pretezak posao. Da bi dobro radio posao morash da budesh veoma mentalno jak inace te posao pregazi. Dozivela sam nekoliko profesora koje sam znala kao vesele ljude kako polako postaju sve tuzniji i ogorceniji i pretvorili se u ljude koje vise nisam prepoznavala. Neki su odlazili i do ludnice i vracali se kao izleceneci, samo da bi opet otisli. Osnovne skole su teske zbog male dece, ali srednje su totalni izazov i napor. A na to sve je veoma malo placen posao...:/

    OdgovoriIzbriši
  4. Profesori bi tribali imati milijon kuna plaću, a to je premalo. Razrednica moje kćeri (4 razr srednje) zove roditelje sa svog mobitela u večernjim satima dan prije sjednice i moli (!!) ih da nekako opravdaju klipanu sate koje je picao (markirao) da ne zaradi isključenje i sl. A onda čujem u hodniku razgovor kako ona nije normalna i kako se usuđuje uznemiravati ih na kućni telefon u te sate. WTF??!!! Pa tko je tu lud? Glupa, neotesana, bahata djeca su odraz svojih isto tako neodgojenih roditelja.
    A ti probaj nekako, ne znam kako, dignuti zid između posla i svoj privatnog života jer će te živu izjesti. To ne možeš dopustiti nikome, pa ni toj dječurliji.

    OdgovoriIzbriši
  5. :/ Ne budiš mi nadu u budućnost koja me čeka. Nadam se da mi nikad neće trebati kut. Da barem ni tebi ne treba. Da su barem u kutu ta zločesta grozna djeca. Koja će moooožda jednog dana kad odrastu pomisliti na nanosekundu kakva su govna bila prema svojoj raski/nastavnici. Pa će te možda pokunjeno pogledati kad te sretnu na ulici. Žalosno.

    OdgovoriIzbriši
  6. E nek mi je sa srecom jednog dana.... :(

    OdgovoriIzbriši
  7. Mislim da se na takve stvari jednostavno ne moze naviknut, ako ti smeta smeta ti. Ponekad je tim klincima kasnije zao kakvi su bili u skoli, al onda je prekasno :(

    OdgovoriIzbriši
  8. Žao mi je. Znam da ne oguglaš, ali dobiješ odlučnost svoj posao raditi još bolje. Nakon što se sva ta tuga i razočarenje pretvore u ljutnju.

    OdgovoriIzbriši
  9. Žao mi je što ti je teško na poslu jer je i meni bilo iako nisam radila isti posao. Svaki posao ima neke nedostatke, nigdje nažalost nije savršeno. I teško je nositi se sa svim tim problemima a kamoli oguglati na njih.
    Inače, strašno mi je kakva postaju današnja djeca i kamo sve to ide. Strah me da i moja djeca jednog dana ne upadnu pod utjecaj društa i ne počnu se tako ponašati. Previše se toga danas djeci dozvoljava i zato se sve to događa. Kad sam ja išla u školu, ako smo bili zločesti bi nas neki učitelji i lupili i mogli smo samo sanjati da se ovako ponašamo. Sve je to nekad bilo drugačije.
    Znam da na tvom mjestu ni ja ne bih mogla oguglati na to.. to je nemoguće.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi