Motherfucking post

Već dugo nisam pisala Hvala i znam postove petkom. Mahom zato što sam petkom zahvalna i prezahvalna da je radni dio tjedna završio. Na poslu je kaotično, papirologija se gomila, djeca me ubijaju kako tko i čime može, pa mi nešto nije do tipkanja tog tipa.
Međutim, sjetim se danas nečeg što su nam na nekom predavanju iz metodike pričali, o tipovima učenika i tipovima profesora. Skužim kako im je glavna lekcija promakla. Tipovi roditelja. Svi oni ljudi s kojima ili protiv kojih se moraš boriti na dnevnoj bazi, a koji su mahom gori od vlastite djece.
Svaku godinu obilježe nečiji roditelji. Ovu godinu (koja traje nepuna tri mjeseca!) obilježila mi je majka jednog učenika kojem sam razrednica. Gospođa zove 2-3 puta tjedno i ne skida se s telefona barem pola sata. I nije je se moguće riješiti, jer ako je otpiliš, zove opet. Kad čujem njezin kenjkavi glas pozli mi momentalno. Već svima govorim da me nema čim zazvoni telefon, osjećam se kao Mujo u onom vicu kad se pravi da nije kod kuće.
- Ali ovdje su ti cipele!
- Otišo sam ja bos!
Čekam dan kad će njeno kmečanje proglasiti etno blagom Hrvatske. Žena bi bila odlična narikača sa svojim tugaljivim zavijanjima, odugovlačenjima i jadanjem. Potajno sumnjam da me koristi kao psihonanalitičara, i ako se ikada dovuče do škole, zavalit će se u zborničke fotelje i pružiti mi blok i olovku da vodim bilješke.

Ima sina koji markira. Stalno. I glupo. Dođe pametnjaković na prvi sat, pa ode s 2. i 4. vrati se malo na 5., a onda opet kidne polovicom šestog. Da sam mu ja mater, prvo bih ga pošteno zašamarala jer je glup. Ne znam što je toj današnjoj djeci, ni markirati ne znaju. Tako mene ta majka zove da kaže da je njezin sin nevjerojatno dobro dijete, ne što ga ona hvali, i ne što je njen, ali stvarno je dobar. Pa što ja ne bih opravdala njemu te silne sate, jer- kune se ona- on kad ode iz škole, dođe doma i prizna da je otišao bez dopuštenja i prije vremena. Pa kad prizna i kad je tako dobar, što ja to ne bih oprostila? E, sad... Da je dijete stvarno dobro, ne bi ni bježalo, niti bih ja imala takav problem sa slušanjem njezinih sranja. Al malom je zaštitni znak prc, samo čeka da nekog profesora isprovocira i sjebe, ima dijete jezičinu i pol, na sve ima komentar i podjebava začuđujuće puno za nekoga tko je tako malo u školi.
Još bih i tog malog zajebanta istrpila, ali na majku sam mu alergična. Nazove me jučer i isiše svu životnu energiju iz mene. Kao da ja nemam drugih učenika osim njezinog sina. Eno mi jedno stvarno dobro dijete šalju u popravni dom (radi nečeg što je napravio prije kakve 3-4 godine), eno mi drugo pokušavaju isključit radi sukoba s profesorima, a ova vamo zove da me obavijesti da će danas sinu opet izigravati šofera i doći po njega na autobusnu stanicu, jer on nakon 3. sata više u školi ne može biti. Ne znam što jednostavno ne ostavi sina kod kuće, uštedjela bi na gorivu.
Cijelo joj jutro ta mrcina od 15 godina i 1,80 m šalje sms-ove kako je u školi grozno i kako ne može više biti tamo. Pa me moli nek joj opišem malo preko telefona kako izgleda škola i kako izgledaju učenici, kakva su to djeca i što se dešava da njezino dijete više ne može. E, pa teraj se u kurac, baba. U tri mjeseca nisi ni jednom u školu došla. Dovezi se koji put na informacije ili roditeljski, pa moš proučit i teksturu fasade i crte lica svakog pojedinog učenika. Ja da ti školu opisujem? Pa koga zajebavaš?! Tko zna s kim pričam, možda me netko zajebava cijelo vrijeme i pita se kad ću shvatit da je to prank call. Dalje, zanima je što treba da bi sina prebacila u drugu školu. Naći školu koja će ga primiti. (Ovdje ja u sebi mislim kako ću mu sve opravdati retrogradno i još napisati pismo preporuke samo da i ona i sin odu što dalje mogu.) A biste li vi to mogli... Jer ja to nikad nisam radila...
Jebi se, baba. A da ti, nakon što nađem školu za tvog niškoristi sina, dođem doma i počistim, skuham i popeglam onaj veš šta ti se gomila dok me jebeš preko telefona?! Phone sex samo takav.
Počela sam iskreno zavidjeti njenom pokojnom mužu, jer on je se bar riješio. Spasio se čovjek. Meni dođe da se ubijem samo kad je čujem kako uzdiše jer joj je jako teško. I meni je teško. Ne znam dal da iskočim kroz prozor zbornice, ili da kemijskom olovkom probodem vlastiti vrat, ili da progutam jebenu bateriju jebenog telefona preko kojeg me jebeno muči. I sve mislim da na kraju svakog radnog dana uzmem službeni mobitel i nazovem tu mamu, i fino joj u sat-dva prepričam s kakvim sam se gadostima borila taj dan, zakmečim koji put, zacvilim i uzdahnem, pa da mi bude lakše. Mislim da bi dotična u tom slučaju broj promijenila i preselila se zajedno sa sinom.

Primjedbe

  1. Nazovi majku i prepričaj joj dan. Željno iščekujem post! :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Dobra ideja, da, trebalo bi ju nazvati i vratiti joj istom mjerom :D

    OdgovoriIzbriši
  3. Doista ti se divim. Imam 21 godinu i fitilj mi je sve kraci i kraci, neki ljudi me toliko izbace iz takta i zivciraju da imam osjecaj da ce me spucat napadaj panike. Zato- divim ti se na toj toleranciji.
    Ideja na kraju posta je odlicna, mozda bi i ti njoj trebala strucno upast u rijec (bez mogucnosti da dode do rijeci) i isisat njenu energiju svojim problemima. Klin se klinom izbija.

    OdgovoriIzbriši
  4. ja ispizdeh od tvoje price, mogu misliti kako je uzivo..kreten

    OdgovoriIzbriši
  5. Ou jizs neki ljudi stvarno ne shvacaju, a i taj klinac, strasno. Mene stalno pitaju bi li radila u skoli, ovakve situacije su nesto radi cega kazem da ne bi mogla, ja ne bi mogla ostat smirena ni na njega ni na mater >.<

    OdgovoriIzbriši
  6. Ja takvom učeniku ne bih popuštala. Ako stalno markira, ne uči, stalno ti radi probleme, nema šanse. Ne bi dala da me vrti oko malog prsta. Ali opet, kako dijete ne bi bilo takvo kad je majka takva.. da ga je ona drugačije odgojila možda bi bilo sve drugačije.
    Strašno je što sve moramo trpjeti na poslovima. I nema šanse, ne bi joj tražila školu za sina, ona mu je majka i valjda može bar nešto sama napraviti. Užas!

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi