Uzrujani

Jedna od ljepota mog posla je da čujem priče od kojih se naježiš na onaj ružan način, od čiste jeze i užasa. I sama te priča emotivno osakati, baci neku sjenu na zbir tvojih sjećanja, pa znaš da ćeš do kraja života nositi to sa sobom, kao što netko nosi, štajaznam, sjenu na plućima.
Zagade te tako (ružno je to reći jer su to nečiji proživljeni životi), pa ne možeš dočekati da dođeš doma, izribaš se dobro pod vrućim tušem, sjedneš i plačeš. Znaš da nećeš nikome pričati o tome, jer niti možeš nekome učiniti što su tako učinili tebi, niti možeš uopće takve stvari izgovoriti.
Cijela situacija postaje tako besmislenija od borbe s vjetrenjačama, jer znaš za sebe da nisi ludi Don Quijote, već razumni Sancho Panza. A opet jurišaš makar znaš da će te odalamiti ti divovi (koji to nisu). Svaki dan iznova. A da si samo u rijetkim trenucima stvarno znaš i možeš objasniti zašto.

Primjedbe

  1. ne daj da te drugi emotivno iscrpljuju, jača si od toga

    OdgovoriIzbriši
  2. razumin te... ja radim u banci. samo toliko...

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi