Opet malo o poslu... I vremenu...

Krenem danas nešto računati. Nisam nešto dobra u matematici, ali toliko znam. Naime, ako pitate moje doma, reći će vam da sam jedna od najživčanijih osoba ikad. Ako pitate moje kolege, sumnjam da će reći tako nešto. A ako pitate moje učenike, reći će vam da sam stvarno rijetko živčana. Zapravo, svi su u pravu. Jednostavno je problem u tome što se trebam aklimatizirati kad dođem doma. I gdje je tu matematika? Pa evo, ovdje. Ovaj tjedan imam 4 razreda. Samo broj učenika kojima predajem, a s kojima komuniciram na dnevnoj bazi premašuje 100. Gdje su još oni kojima možda ne predajem više, ali mi uvijek moraju nešto reći? Pa roditelji? Pa kolege?

Znam što ćete reći. I trgovci svaki dan komuniciraju s više od sto ljudi. U pravu ste, naravno. Ovo nije jedan od onih meni je jako teško, svima drugima je lako post. Ovo je samo svaki dan, više od sto učenika post. Kojima znam ime, prezime, obiteljsku i situaciju iz dnevnika. Znam koliko su mi često na satu, znam što trebaju odgovarati, znam o čemu su pisali u školskoj zadaći. A to je minimum. Često znam više. Imaju li curu i koliko je ozbiljna njihova veza, u koju su osnovnu školu išli i iz kojeg su kvarta, tko im je najbolji prijatelj i slično.

I nije to više nešto posebno. Nije kao da sjednem s materijalima i štrebam. Pokupi to nekako čovjek, usput. Ali nakon vremena provedenog u školi, treba mi jedno vrijeme da me nitko ništa ne pita. Treba mi odmor od nebitnih pitanja, treba mi odmor od toga da za svakoga imam razumijevanja i strpljenja. Kao da mi je kompletan organizam namješten da izdrži radni dan, i nakon toga pad sistema... Plati prvi koji postavi glupo pitanje. I suprotno popularnom vjerovanju kako ne postoje glupa pitanja, ONA POSTOJE. Vjerujte mi. Ima ih. O, ima...

P.S.
Već sam mislila da sam se izvukla i da nitko nije primijetio, a onda je Little Miss Confused shvatila da sam još prije tjedan dana rekla da kiša neće dugo. Zajebala sam se. Ne preostaje mi drugo nego da odem protestirati u gaćama pred Državni hidrometeorološki zavod, kao ovaj ludi Rus.

Primjedbe

  1. ja nakon posla imam potrebu ne kontaktirati ijedno živo biće dok ne ishendlam sam asa sobom sve neriješeno. i onda mogu počet komunikaciju. nitko ne zalsužuje isfiltriranu zlu srž koja se u meni skuplja tijekom dana, da ju dobije serviranu na prvo pitanje.zato je potrebno imat "my time".
    stvar je u tome što je teško, ako ne i neizvedivo, poptuno odvojiti posao od nekog drugog segmenta života, sve se to prelijeva iz jednog u drugog, i ako je napeto u jednom ,ježiga, bit će i u drugima. poptuno nova mudrost, znam ;)

    OdgovoriIzbriši
  2. Razumijem te. Hebi ga, mozak treba odmor. Dok sam radila znala sam skinuti cipele, baciti se u fotelju i vegetirati dobrih 15 minuta. Tek nakon toga ide sve ostalo i jos uvijek mi nije dobro.

    OdgovoriIzbriši
  3. Razmisljam o tvojoj matematici...znaci od 104 osobe ti si puna razumjevanja za 100..nije ti los omjer.. Al sta nema efekta I to da od ovih stotinu ocekujes (ergo mentalno si pripremljena) da postavljaju 100 glupih pitanja, a od cetvoro nikako to ne ocekujes? ;)

    OdgovoriIzbriši
  4. Svaka ti čast na tome! Vjerojatno je to stvar navike da pamtiš sve o svojim učenicima, ali je i dalje impresivno :) I logično da ti treba odmor od svega tu i tamo....

    OdgovoriIzbriši
  5. Htjela sam rec nesto pametno al mi misao ispari iz glave dok si reko keks,vjerovatno zato sto mi je keks na stolu...uglavnom divim se uciteljima i nastavnicima jer treba imati strpljenja i zivaca za danasnju djecu.A smatram da si ti odlicna u svom poslu.Sto se mene licno tice onaj ko me ne poznaje dovoljno ne moze me ni iznervirat,sto nije situacija sa ukucanima.Oni tacno znaju koju zicu trebaju drmnut pa da me izbace iz takta.Drzi se :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi