Kolegici koja to nije

Ima tako tamo negdje jedan blog, neću sad reći gdje, jer ga stvarno ne želim reklamirati, na kojem autorica kenja protiv srednjoškolskih profesora. Na stranu sad solidarnost. Meni je kristalno jasno da u svakoj profesiji ima budala. Da ih ima među mojim kolegama, ima sigurno. Da i mene netko smatra budalom više je nego očito. Od novina preko televizije, do kvartovskih kafića i tramvaja, svi pričaju jedno te isto: da maltretiramo djecu, da ne vrijedimo, da smo naivčine koje rade za male pare, a uz to još i neradnici i paraziti koji su preplaćeni. Najbolje bi bilo da se svi prekvalificiramo (samo ne znam tko će nas prekvalificirati ako svi dignemo ruke od svog posla). I liječnici su liječnici, i trgovci- trgovci, a bome i bravari su bravari zato što ih je netko naučio da bravari budu.

Da se razumijemo... Ne treba meni hvala, ne tražim ordene, pa čak ne tražim ni veću plaću. Meni je, eto, oduvijek bilo jasno da idem tamo gdje se obogatiti neću. Gdje ću potrošiti vlastite živce odgajajući tuđu djecu, dok će moja vlastita, vrlo vjerojatno, biti prepuštena sama sebi. Tamo gdje ću dati sve, jer se drugačije i ne može, a dobiti ništa osim onog bijednog, mizernog, besmislenog i beznačajnog osjećaja da pridonosim, da vrijedim. Stvarno sam naivčina, stvarno sam budala.

Piše gore spomenuta autorica, kako se ona kao učiteljica u osnovnoj školi pretrgne od posla, dok mi u srednjoj ne radimo ništa, jer nismo ni sposobni ni zainteresirani. Mi smo, valjda, svoje diplome našli na cesti. Volju za rad nikad nismo ni imali, jer da jesmo, krvarili bismo u osnovnim školama. Za razliku od kolegice (pardon, nisam sigurna da je kolegicom smijem zvati), ja nemam potrebu gaziti druge, iako bih argumenata imala. Za razliku od nje, moja se djeca ne vrate k njoj da provjeri što su kod mene naučila. Ali njezina zato dolaze k meni. Ne polupismena, već nepismena. Ne da čitaju loše, oni mahom ne čitaju nikako. A kad ih se nešto pita, oni nisu često u stanju oblikovati jednostavnu rečenicu, kao da su mi ih poslali iz kakve džungle, a ne iz druge škole u kojoj su kojiput morali nešto i reći. 

Ne radim s gimnazijalcima, da. I sigurna sam da među njima ima divne, obrazovane djece, koji čitaju poput kakvih glumaca, imaju dobru dikciju, pišu tako da vam dođe da to uokvirite i stavite na zid, tako je lijepo. Ali kao što se stupanj civilizacije ne mjeri po gospodskoj kasti, tako se ni uspješnost nekog nastavnika ne mjeri po najboljima, nego po najgorima. A potonji dolaze k meni. Tek tad kad će najgori učenik kojeg mi uputite moći čitati i pisati kako bi dijete u nižim razredima osnovne škole trebalo znati, tada ću dopustiti da serete po meni i mojem radu, da me kritizirate iako me nikad niste vidjeli, niti ste mi u razred ušli.

Moja stvarnost nisu panoi i plakati, izleti, škarice i ljepilo. Moja stvarnost nisu radni zadaci i rasprave Ne bi li bilo bolje reći zadatci?, bojanje, recitiranje pjesmica i lovice pod odmorom. Moja su stvarnost disleksija i disgrafija, kronično zanemarivanje, pijani roditelji, i koji put- pijana djeca. Moja su stvarnost poremećaji u ponašanju, i čuđenje kad nekim slučajem vidim dijete bez dijagnoze. Moja je stvarnost suradnja sa socijalnim radnicima, moja je stvarnost razgovor s policijom. Moja je stvarnost briga o tome kako pružiti ljubav djetetu, od kojeg je i vlastita majka digla ruke.

Zato mi, poštovana (ne)kolegice nemojte držati predavanje o francuskoj književnosti i tome kako biste vi svoje dijete naučili bolje od njezine profesorice. Puna mi je kapa tih što znaju bolje. Postavljaju se iznad ostalih bez konkretne ideje, plana ili namjere i tumače ostalima, kao vlasnik robu kako se to bere pamuk, bez da je ikad vlastita leđa povio.

Ja ne znam bolje od vas. Vi se bavite mališanima koji bi meni svi redom išli na nerve. Vi se bavite njihovom cikom koja je meni buka. Vi deset puta u jednom satu čujete Učiteljice, uzeo mi je pernicu ili Učiteljice, on me uštipnuo. Znam, jer sam probala vaše cipele. I nisu baš najudobnije. Kao što rekoh, ja ne znam bolje od vas. A ne znam ni bolje od ovoga što činim. Jer da znam bolje, činila bih bolje. Da mogu više, dala bih više. A vi, ako znate više i možete bolje, ja ću vam se rado izuti da probate kako je hodati u mojim cipelama, po ovom putu kojim ja gazim.

Primjedbe

  1. Joj neki dan mi je tak buraz digao tlak kad je stao srackat za profesore da su neradnici i preplaceni na fejsu a on programer, sjedi DOMA, ne ide cak ni u ured jer su mu sva 3 kolege isli na zivce a sere po ljudima koji cijele dane rade sa 30+ djece.. Nek se nose, baba je isfrustrirana pa misli da samo ona radi. Ti znas sto ti radis i koliko se trudis i vrijedis pa te bas briga.

    OdgovoriIzbriši
  2. Joj, što ne volim ljude koji su jaki na riječima, a kad dođu na red djela - nigdje ih. Samo ti radi kao što radiš, mi svi znamo da si awesome. :)

    OdgovoriIzbriši
  3. O da - sretala sam se sa ovim bas cesto i potpuno te razumem..

    OdgovoriIzbriši
  4. Pasus br. 5. Sve si rekla! Tebi svaka cast, a ona nek prica. Kao sto je Martina rekla, ti si awesome

    OdgovoriIzbriši
  5. Sve mi je jasno, odličan post. Jasna poruka.

    OdgovoriIzbriši
  6. Blog fight!!! Hahaha.
    Savrsen point, jednako ne podnosim pizdeke koji seru po necemu a nisu nikada probali/prosli. I bolje da je nisi reklamirala, nije vrijedno :)

    OdgovoriIzbriši
  7. Sjajan post. Prosvetarska sujeta je čudo neviđeno, ali zaboli tek kad osetimo to na svojoj koži. I, da, uvek su šalteruše veći faktor od direktora, tetkice-čistačice od profesora, svi bi oni to bolje...neka im bude.
    Osećaj ispunjenosti kad se trudiš da najbolje što umeš radiš svoj posao- neprocenjiva stvar.
    Kome dušu hrani "spuštanje" drugih i uzdizanje sebe tako što će pljunuti na tuđi rad, očigledno taj osećaj ne poznaju.

    Respect!:)

    OdgovoriIzbriši
  8. Ja bih link da odem tamo koji komentar ostaviti. Amen na sve što kažeš.

    OdgovoriIzbriši
  9. o učiteljima ne bih....radila u osnovnoj nekoliko godina a sad sam u Centru za soc.rad....a oni i po nama seru kako ništa ne radimo....eeeee, pojma nemaju šta je nasilje, šta je problem šta je spas šta je borba. Potpisujem svaku tvoju reč!

    OdgovoriIzbriši
  10. Gospoja nije zaslužila da joj posvetiš toliko vremena. S druge strane, fino dobar komad štiva. Uživah. Opetovano.

    Sviđam.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi